samedi 24 décembre 2011


Questions de vocabulaire
(Pitanje naziva) 




Riječ anarhija stara je koliko i svijet. Potječe od dviju starogrčkih riječi: (an) i (arhê), a znači nešto kao nedostatak autoriteta ili vlasti. Ali budući da je tijekom tisućljeća vladala predrasuda, prema kojoj ljudi navodno ne mogu bez jednog ili drugoga, anarhija je shvaćana u pejorativnom smislu, tj. kao sinonim za nered, kaos, rasulo.

Le vocable anarchie est vieux comme le monde. Il dérive de deux mots du grec ancien: an et arkhé, et signifie quelque chose comme absence d'autorité ou de gouvernement. Mais le préjugé ayant régné pendant des millénaires, selon lequel les hommes ne sauraient se passer de l'un ou de l'autre, anarchie a été entendu, dans un sens péjoratif: un synonyme de désordre, de chaos, de désorganisation.

Pierre-Joseph Proudhon, veliki stvaralac doskočica (kao npr. «svojina je krađa»), usvojio je riječ anarhija. Kao da je želio maksimalno šokirati, još 1840. godine, zapodjeo je s filistincem ovaj provokantni dijalog:

- Vi ste republikanac.
- Republikanac, da; ali ta riječ ništa ne precizira. Res Publica je javna stvar... I kraljevi su republikanci.
- No dobro! Jeste li demokrat?
- Nisam.
- Ta niste valjda monarhist?
- Nisam.
- Konstitucionalist?
- Očuvaj me bože!
- Jeste li dakle aristokrat?
- Nipošto.
- Želite li mješovitu vladu?
- Ni najmanje.
- Pa što ste onda?
- Ja sam anarhist.
 
 
Grand faiseur de boutades (telles que «la propriété c'est le vol») Pierre-Joseph Proudhon s'est annexé le mot anarchie. Comme s'il voulait choquer au maximum, il engagea, dès 1840, avec le philistin, ce provocant dialogue:


— Vous êtes républicain.

— Républicain, oui ; mais ce mot ne précise rien. Res publica, c'est la chose publique... Les rois aussi sont républicains.

— Eh bien ! vous êtes démocrate ?

— Non.

— Quoi ! vous seriez monarchique ?

— Non.

— Constitutionnel ?

— Dieu m'en garde.

— Vous êtes donc aristocrate ?

— Point du tout.

— Vous voulez un gouvernement mixte ?

— Encore moins.

— Qu'êtes-vous donc ?

— Je suis anarchiste.

Pod francuskom riječi anarchie (anarhija), koju je ortografskim ustupkom bilježio an-archie kako bi se što manje izlagao hajci protivnika, Proudhon – koji je, unatoč svemu, ipak bio više konstruktivan nego destruktivan – podrazumijevao je, kao što će se vidjeti, sve samo ne nered. U njegovim očima, upravo je vlada bila krivac nereda. Samo bi jedno društvo bez vlade moglo ponovo uspostaviti prirodni red, obnoviti društveni sklad. Kako bi nekako imenovao taj univerzalni melem, navodeći da mu jezik ne pruža neku drugu riječ, odlučio se da starijoj riječi anarhija vrati njeno usko etimološko značenje.

Par anarchie, qu'il fit, parfois, la concession d'orthographier an-archie pour moins prêter le flanc à la meute de ses adversaires, Proudhon, plus constructeur, malgré les apparences, que destructeur, entendait, comme on le verra, tout le contraire de désordre. A ses yeux, c'était le gouvernement qui était fauteur de désordre. Seule une société sans gouvernement pouvait rétablir l'ordre naturel, restaurer l'harmonie sociale. Pour désigner cette panacée, arguant que la langue ne lui fournissait point d'autre vocable, il lui plut de restituer au vieux mot anarchie son strict sens étymologique.

Ali, što je paradoksalno, on je u žaru svojih polemika – riječ anarhija uporno upotrebljavao i u pejorativnom/pogrdnom značenju za nered, kao da to već samo po sebi nije dovoljno smušeno.

Mais, paradoxalement, il s'obstina, dans le feu de ses polémiques — et son disciple, Michel Bakounine, devait s'obstiner après lui — à employer aussi le mot anarchie dans le sens, péjoratif, de désordre — comme si les cartes n'étaient pas déjà suffisamment embrouillées.

Štoviše, Proudhon i Bakunjin su zlobno uživali u poigravanju tom zbrkom što su je izazvala oba suprotna značenja te riječi. Anarhija je za njih bila u isti mah najkolosalniji nered, najpotpunija dezorganiziranost društva, i nakon te gigantske revolucionarne promjene, izgradnja novog pokreta, stabilnog i racionalnog, zasnovanog na slobodi i solidarnosti.

Mieux encore. Proudhon et Bakounine prirent un malin plaisir à jouer de la confusion entretenue par les deux acceptions antinomiques du mot: l'anarchie c'était, pour eux, à la fois, le plus colossal des désordres, la désorganisation la plus complète de la société et au-delà de cette mutation révolutionnaire gigantesque, la construction d'un ordre nouveau, stable et rationnel, fondé sur la liberté et la solidarité.

Međutim, neposredni učenici te dvojice otaca anarhizma skanjivali su se upotrebljavati takav naziv koji je, na žalost, bio odveć elastičan, koji je neupućenima izražavao samo negativan pojam te je, u najmanju ruku, dovodio do nezgodnih zabuna. I sam Proudhon, koji se urazumio, potkraj svoje kratke karijere rado se nazivao federalistom (federaliste). Njegovo malograđansko potomstvo umjesto riječi anarhizam više je voljela izraz uzajamništvo (mutuellisme), a njegova socijalistička loza, riječ kolektivizam (collectivisme), koju je ubrzo zamijenio izraz komunizam (communisme). U Francuskoj je kasnije, pred konac stoljeća, Sebastien Faure preuzeo jednu kovanicu, koju je još 1858. godine stvorio neki Joseph Dejacque, te je tako nazvao jedne novine: «Le Libertaire» (Slobodar). Danas su oba izraza, tj. anarhist i slobodar, postali sinonimi.

Cependant les disciples immédiats des deux pères de l'anarchisme hésitèrent à employer un terme dont l'élasticité était déplorable, qui n'exprimait, pour le non-initié, qu'une idée négative et prêtait à des équivoques pour le moins fâcheuses. Proudhon, lui-même, qui s'était assagi, s'intitulait volontiers, à la fin de sa brève carrière, fédéraliste. Au mot d'anarchisme, sa postérité petite-bourgeoise préféra celui de mutuellisme et sa lignée socialiste, le mot collectivisme, bientôt remplacé par communisme. Plus tard, en France, à la fin du siècle, Sébastien Faure reprit un mot forgé, dès 1858, par un certain Joseph Déjacque et en fit le titre d'un journal: Le Libertaire. Aujourd'hui les deux termes: anarchiste et libertaire sont devenus interchangeables.

No većina ovih izraza predstavlja ozbiljnu poteškoću; oni naime nikako ne izražavaju osnovni vid doktrina koje žele kvalificirati. Anarhija je, prije svega, sinonim socijalizma. Anarhist je, prvenstveno, socijalist koji namjerava dokinuti izrabljivanje čovjeka po čovjeku. Anarhizam nije drugo do jedna od grana socijalističke misli, i to grana gdje prevladavaju težnja za slobodom, hitnja da se ukine Država. Za Adolpha Fischera, jednoga od čikaških mučenika, «svaki anarhist je socijalist, ali svaki socijalist ne mora bit anarhist».

Mais la plupart de ces termes présentent un sérieux inconvénient : ils omettent d'exprimer l'aspect fondamental des doctrines qu'ils prétendent qualifier. Anarchie, en effet, est, avant tout, synonyme de socialisme. L'anarchiste est, en premier lieu, un socialiste qui vise à abolir l'exploitation de l'homme par l'homme. L'anarchisme n'est pas autre chose qu'une des branches de la pensée socialiste. Une branche où prédominent le souci de la liberté, la hâte d'abolir l'État. Pour Adolphe Fischer, l'un des martyrs de Chicago, «tout anarchiste est socialiste, mais tout socialiste n'est pas nécessairement un anarchiste».

Neki anarhisti smatraju da su upravo oni najautentičniji i najkonzekventniji socijalisti. Ali ta etiketa koju su sami sebi dali, ili su dopustili da im je nalijepe – a koju osim toga dijele s teroristima – često ih je obilježavala, i to nepravom, kao neku vrst «stranog tijela» u socijalističkoj obitelji. Otuda i čitav niz nesporazuma i verbalnih prepirki, koje su većinom bespredmetne. Poneki suvremeni anarhisti doprinijeli su tome da se ukloni zabuna, i to na taj način što su prihvatili eksplicitnu terminologiju. Smatraju se pobornicima socijalizma ili slobodarskog komunizma.

Certains anarchistes estiment que ce sont eux les socialistes les plus authentiques et les plus conséquents. Mais l'étiquette qu'ils se sont donnée, ou dont ils se sont laissé affubler, et qu'au surplus ils partagent avec les terroristes, les a trop souvent fait passer, à tort, comme une sorte de «corps étranger» dans la famille socialiste. D'où une longue suite de malentendus et de querelles de mots, le plus souvent sans objet. Certains anarchistes contemporains ont contribué à dissiper l'équivoque en adoptant une terminologie plus explicite : ils se réclament du socialisme ou du communisme libertaire.






 
 

Une révolte viscérale 
(Unutarnji bunt)




Anarhizam je nadasve ono što bi se moglo nazvati unutarnjim buntom. Augustin Hamon, koji je potkraj prošlog stoljeća izvršio jedno ispitivanje mišljenja u anarhističkoj sredini, zaključio je da je anarhist ponajprije revoltirani pojedinac. On u cijelosti odbija društvo i njegove tamničare. Max Stirner proklamira da se on oslobađa svega onoga što je sveto. On time poduzima golemu dekonsakraciju. Te «skitnice inteligencije», te «loše glave», «umjesto da nedodirljivim istinama smatraju ono što tisućama ljudi pruža utjehu i spokoj, preskaču zapreke tradicionalizma te se bez ikakve stege prepuštaju maštanjima svoje nesmotrene kritike».


L'anarchisme est, avant tout, ce qu’on pourrait appeler une révolte viscérale. Augustin Hamon, procédant, à la fin du siècle dernier, à un sondage d'opinion en milieu libertaire, concluait que l'anarchiste est d'abord un individu révolté. Il refuse en bloc la société et ses gardes-chiourme. Il s'affranchit, proclame Max Stirner, de tout ce qui est sacré. Il accomplit une immense déconsécration. Ces «vagabonds de l'intelligence», ces «mauvaises têtes», «au lieu de considérer comme vérités intangibles ce qui donne à des milliers d'hommes la consolation et le repos, sautent par-dessus les barrières du traditionalisme, et s'abandonnent sans frein aux fantaisies de leur critique impudente».


Proudhon u cijelosti odbacuje čitav taj «službeni sloj», filozofe, svećenike, suce, akademike, novinare, parlamentarce itd., kojima «narod uvijek predstavlja neman protiv koje se bore, kojoj stavljaju brnjicu i vežu u lance; koju krote glađu; kojoj puštaju krv koloniziranjem i ratom». Elisee Reclus objašnjava zašto je tim mogućnicima toliko stalo do očuvanja društva: «Zato što postoje bogati i siromašni, svemoćni i podređeni, gospodari i sluge, carevi koji naređuju borbu i gladijatori koji idu u smrt; upućeni se moraju samo staviti na stranu bogatih i gospodara, postati carevim dvorjanima.»


Proudhon rejette en bloc toute la «gent officielle», les philosophes, les prêtres, les magistrats, les académiciens, les journalistes, les parlementaires, etc. pour qui «le peuple est toujours le monstre que l'on combat, qu’on muselle et qu'on enchaîne ; que l'on conduit par adresse, comme le rhinocéros et l'éléphant ; qu'on dompte par la famine ; qu’on saigne par la colonisation et la guerre». Élisée Reclus s’explique pourquoi la société paraît à ces nantis si bonne à conserver: «Puisqu'il y a des riches et des pauvres, des puissants et des sujets, des maîtres et des serviteurs, des césars qui ordonnent le combat et des gladiateurs qui vont mourir, les gens avisés n'ont qu’à se mettre du côté des riches et des maîtres, à se faire les courtisans des césars.»


Stalno stanje bunta dovodi anarhista do toga da osjeti simpatiju za one izvan društvenih ljestvica, za one izvan zakona, da kao svoju prihvati stvar robijaša ili bilo kojeg drugog potlačenog čovjeka. Bakunjin smatra da je veoma nepravedno što Marx i Engels s najvećim prezirom govore o Lumpenproletariatu, o «proletarijatu u dronjcima», «jer upravo u njemu i samo u njemu, a ne u onom sloju radničke klase koji je zadojen malograđanštinom, počivaju duh i snaga buduće socijalne revolucije».


Son état permanent de révolte conduit l'anarchiste à ressentir de la sympathie pour les irréguliers, les hors-la loi, à embrasser la cause du forçat ou de tout autre réprouvé. C’est bien injustement, estime Bakounine, que Marx et Engels parlent avec le plus profond mépris du lumpenproletariat, du «prolétariat en haillons», «car c’est en lui et en lui seul, et non pas dans la couche embourgeoisée de la masse ouvrière, que résident l'esprit et la force de la future révolution sociale.»


Balzac je kroz usta svoga lika Vautrina, snažnog utjelovljenog društvenog protesta, napola buntovnog a napola zločinačkog, javno iznio neke riječi koje ne bi opovrgnuo niti neki anarhist.


Dans la bouche de son Vautrin, puissante incarnation de la protestation sociale, mi-rebelle, mi-criminel, Balzac fait exploser des propos qu'un anarchiste ne désavouerait pas.






 
 
   L’horreur de l’Etat 
    (Užasavanje od Države)




Od svih predrasuda koje čovjeka zasljepljuju još od vajkada, za anarhiste je najkobnija ona o Državi. Stirner grmi protiv onoga koji je, «od pamtivijeka», «obuzet Državom».


Pour l'anarchiste, de tous les préjugés qui aveuglent l'homme depuis l'origine des temps, celui de l'État est le plus funeste. Stirner tonne contre celui qui, «de toute éternité», «est possédé par l'État».


I Proudhon se nimalo manje ne žesti na tu «fantazmagoriju našega duha, jer slobodnu umu prva dužnost morala bi biti ta da je odagna u muzeje i biblioteke». No on razotkriva i njen mehanizam: «Ta mentalna sklonost se održala, a opčinjenost je ostala tako dugo nepobjedivom zato što se vlast uvijek duhovima ukazivala kao prirodni organ pravde, zaštitnik slabijega.» Ismijavajući okorjele «autoritarce» koji «se klanjaju pred vlašću poput crkvenjaka pred svetim otajstvom», napadajući «sve stranke bez iznimke», koje «neprestano svoje poglede okreću prema autoritetu, kao prema svome jedinom polu», usrdno zaziva onaj dan kad će «odustajanje od autoriteta, u političkom vjeronauku, nadomjestiti samu vjeru u autoritet».


Proudhon ne fulmine pas moins contre cette «fantasmagorie de notre esprit, que le premier devoir d'une raison libre est de renvoyer aux musées et aux bibliothèques». Et il en démonte le mécanisme: «Ce qui a entretenu cette prédisposition mentale et rendu la fascination pendant si longtemps invincible, c'est que le gouvernement s'est toujours présenté aux esprits comme l'organe naturel de la justice, le protecteur du faible.» Persiflant les «autoritaires» invétérés qui s'inclinent devant le pouvoir comme des marguilliers devant le saint sacrement», houspillant «tous les partis sans exception» qui tournent incessamment leurs regards vers l'autorité, comme vers leur pôle unique», il appelle de ses voeux le jour où «le renoncement à l'autorité aura remplacé dans le catéchisme politique la foi à l’autorité».


Kropotkin se ruga buržujima koji «na narod gledaju kao na gomilu divljaka što sama sebi odgriza nos dočim vlada ne djeluje». Preduhitrivši psihoanalizu, Malatesta u podsvijesti «autoritaraca» otkriva strah od slobode.


Kropotkine se gausse des bourgeois qui «considèrent le peuple comme une agglomération de sauvages se mangeant le nez dès que le gouvernement ne fonctionne plus». Malatesta, devançant la psychanalyse, décèle la peur de la liberté qui habite le subconscient des «autoritaires».


Koji su dakle, prema anarhistima, nedostaci države?
Čujmo Stirnera: «država i ja smo neprijatelji.» «Svaka Država je tiranija, bila to tiranija samo jedne osobe ili više njih» Svaka Država nužno je, kao što se to danas kaže, totalitarna: «Država uvijek ima samo jedan cilj – ograničiti, vezati, podrediti pojedinca, podčiniti ga općoj stvari (...). Država, pomoću cenzure, nadzora, policije, nastoji sprečavati svaku slobodu i aktivnost i takvu represiju smatra svojom dužnošću jer joj to nameće (...) instinkt samoodržavanja.» «Država i dozvoljava da iz svojih misli izvučem svu njihovu vrijednost te da ih saopćim ljudima (...) samo onda ako su to i njene misli (...). Inače mi zatvara usta»


Quels sont, aux yeux des anarchistes, les méfaits de l'État ?
Écoutons Stirner : «Nous sommes tous deux, l’État et moi, des ennemis.» «Tout État est une tyrannie, que ce soit la tyrannie d'un seul ou de plusieurs.» Tout État est forcément, comme on dit aujourd’hui, totalitaire: «L’État n’a toujours qu’un seul but: borner, lier, subordonner l'individu, l'assujettir à la chose générale (...). L'État cherche, par sa censure, par sa surveillance, sa police, à faire obstacle à toute activité libre et tient cette répression pour son devoir, parce qu'elle lui est imposée (...) par l'instinct de sa conservation personnelle.» «L’État ne me permet de tirer de mes pensées toute leur valeur et de les communiquer aux hommes (...) que si elles sont les siennes (...). Autrement il me ferme la bouche.»


Proudhon kao da ponavlja Stirnera: «Vladavina čovjeka nad čovjekom je robovanje.» «Tko god na me stavlja ruku da bi mnome vladao, uzurpator je i tiranin. Proglašavam ga svojim neprijateljem.» i upustio se u jednu tiradu dostojnu Molierea ili Beaumarchaisa: «Biti vladan znači biti nadziran, osmatran, špijuniran, usmjeravan, uzakonjen, reguliran, ograđen, indoktriniran, propovijedan, kontroliran, čašćen, cijenjen, napadan, rukovođen, i to od nekih stvorova koji nemaju ni naslova ni nauke, ni krijeposti (...). Biti vladan znači biti u svakoj operaciji, u svakoj transakciji, u svakom pokretu, zabilježen, upisan, prebrojen, tarifiran, zapečaćen, izmjeren, svrstan, procijenjen, patentiran, otpušten, odobren, popljuvan, opomenut, spriječen, preobraćen, uspravljen, ispravljen. Pod izlikom javne koristi i u ime sveopćeg interesa, to znači biti stavljen u uporabu, dresiran, ucijenjen, iskorišten, monopoliziran, malverziran, iscijeđen, obmanut, pokraden; zatim, nakon i najmanjeg otpora, na prvu riječ žalbe, ukoren, oglobljen, ocrnjen, posramljen, progonjen, zlostavljan, zatučen, razoružan, izbatinan, zatvoren, strijeljan, izrešetan, suđen, osuđen, izagnan, žrtvovan, prodan, izdan i, štoviše, prevaren, izigran, izvrijeđan, obeščašćen. Eto to je vlada, eto to je njena pravda, eto to je njen moral! (...). O ličnosti ljudska! Zar je moguće da si šezdeset stoljeća čamila u takvu ponižavanju?»


Proudhon fait écho à Stirner: «Le gouvernement de l'homme par l'homme, c'est la servitude.» « Quiconque met la main sur moi pour me gouverner est un usurpateur et un tyran. Je le déclare mon ennemi.» Et il se lance dans une tirade, digne d'un Molière ou d'un Beaumarchais: «Être gouverné, c'est être gardé à vue, inspecté, espionné, dirigé, légiféré, réglementé, parqué, endoctriné, prêché, contrôlé, estimé, apprécié, censuré, commandé, par des êtres qui n'ont ni le titre, ni la science, ni la vertu (...). Être gouverné, c'est être à chaque opération, à chaque transaction, à chaque mouvement, noté, enregistré, recensé, tarifé, timbré, toisé, coté, cotisé, patenté, licencié, autorisé, apostillé, admonesté, empêché, réformé, redressé, corrigé. C'est, sous prétexte d'utilité publique, et au nom de l'intérêt général, être mis à contribution, exercé, rançonné, exploité, monopolisé, concussionné, pressuré, mystifié, volé ; puis, à la moindre résistance, au premier mot de la plainte, réprimé, amendé, vilipendé, vexé, traqué, houspillé, assommé, désarmé, garrotté, emprisonné, fusillé, mitraillé, jugé, condamné, déporté, sacrifié, vendu, trahi, et pour comble, joué, berné, outragé, déshonoré. Voilà le gouvernement, voilà sa justice, voilà sa morale ! (...) O personnalité humaine! Se peut-il que pendant soixante siècles tu aies croupi dans cette abjection


Za Bakunjina, Država je «apstrakcija koja guta narodni život», «golemo groblje kamo, u sjeni i pod izlikom te apstrakcije, velikodušno, bogobojazno dolaze žrtvovati i pokopati se sve stvarne težnje, sve žive snage neke zemlje».


Pour Bakounine l'État est une «abstraction dévorante de la vie populaire», un «immense cimetière où, à l’ombre et sous le prétexte de cette abstraction, viennent généreusement, béatement, se laisser immoler et ensevelir toutes les aspirations réelles, toutes les forces vives d'un pays».


Po Malatesti, «vlada ni izdaleka nije stvaralac energije, već trati, paralizira i svojim metodama djelovanja uništava goleme snage.»


«Loin d'être créateur d'énergie, le gouvernement, selon Malatesta, gaspille, paralyse et détruit par ses méthodes d'action d'énormes forces.»


Opasnost raste u onoj mjeri u kojoj se proširuju kompetencije Države i njene birokracije. U jednoj profetičkoj viziji Proudhon naviješta najveću pošast XX stoljeća: «Funkcionarstvo (...) vodi komunizmu Države, apsorbiranju cjelokupnog lokalnog i pojedinačnog života u administrativnom mehanizmu, uništenju svake slobodne misli. Svi se nastoje skloniti pod okrilje vlasti i živjeti na zajedničkome.» Krajnje je vrijeme da se tome stane na kraj: «Budući da centralizacija postaje sve jača (...), stvari su stigle (...) do one točke kada društvo i vlada ne mogu više živjeti zajedno.» «U Državi, od hijerarhijskog vrha pa sve do njene osnove, ne postoji ništa, ama baš ništa do krivde koji bi valjalo ispraviti, do parazitstva što bi ga trebalo ukinuti, do oruđa tiranije koju treba uništiti. A vi nam govorite o tome da sačuvamo Državu, da povećamo kompetencije Države, da još ojačamo moć Države! Ta idite, vi niste nikakav revolucionar!»


Au fur et à mesure que s'étendent les attributions de l'État et de sa bureaucratie, le péril s'aggrave. Dans une vision prophétique, Proudhon annonce le fléau majeur du XXe siècle: «Le fonctionnarisme (...) pousse au communisme de l'État, à l'absorption de toute vie locale et individuelle dans le machinisme administratif, à la destruction de toute pensée libre. Tout le monde demande à s'abriter sous l'aile du pouvoir, à vivre sur le commun.» Il est grand temps d'y mettre le holà : «La centralisation se fortifiant toujours (...), les choses sont arrivées (...) au point que la société et le gouvernement ne peuvent plus vivre ensemble.» «Il n'y a rien, absolument rien dans l'État, du haut de la hiérarchie jusqu'en bas, qui ne soit abus à réformer, parasitisme à supprimer, instrument de tyrannie à détruire. Et vous nous parlez de conserver l'État, d'augmenter les attributions de l'État, de rendre de plus en plus fort le pouvoir de l'État ! Allez, vous n'êtes point un révolutionnaire !»


Ništa manje lucidna je i Bakunjinova zabrinuta vizija Države koja sve više postaje totalitarnom. U njegovim očima, snage svjetske kontrarevolucije, «oslanjajući se na goleme budžete, na stajaće vojske, na razgranatu birokraciju», opskrbljene «svim onim strašnim sredstvima što im ih pruža moderna centralizacija», jesu «ogromna, prijeteća, porazna činjenica».


Bakounine n'est pas moins lucide dans sa vision angoissée d'un État de plus en plus totalitaire. A ses yeux les forces de la contre-révolution mondiale «appuyées sur d'énormes budgets, sur des armées permanentes, sur une bureaucratie formidable», dotés «de tous les terribles moyens que leur donne la centralisation moderne» sont «un fait immense, menaçant, écrasant».










Sus à la démocratie bourgeoise
(Suprotstavljanje buržoaskoj demokraciji)


 
Još žešće od «autoritarnog» socijalista, anarhist osuđuje prijevaru buržoaske demokracije.

L'anarchiste dénonce plus âprement que ne le fait le socialiste «autoritaire» la duperie de la démocratie bourgeoise.

Buržoasko-demokratska Država, zvana «nacija», Stirneru ne izgleda nimalo manje opasnom od negdašnje apsolutističke Države: «Monarh (...) je bio veoma jadan monarh, u usporedbi s ovim novim, sa 'suvremenom nacijom'. U takvu liberalizmu nalazimo tek nastavljanje negdašnjeg prezira vlastitog Ja.» «S vremenom su zacijelo iskorijenjene mnoge povlastice, ali isključivo u korist Države (...) a nikako zato da ojačaju moje Ja.»

L’État bourgeois démocratique, baptisé «nation», ne paraît pas moins redoutable à Stirner que l'ancien État absolutiste: «Le monarque (...) était un bien misérable monarque, comparé au nouveau, à la “nation souveraine”. Nous n'avons dans le libéralisme que la continuation de l'antique mépris du Moi.» «Certes beaucoup de privilèges ont été extirpés avec le temps, mais exclusivement au profit de l'État (...) et pas du tout pour fortifier mon Moi.»

Po Proudhonovu mišljenju, «demokracija nije ništa drugo do puka ustavna arbitrarnost». Narod je proglašen suverenim tek jednim «lukavstvom» naših otaca. On je u stvari kralj bez kraljevine, puki oponašatelj kraljeva kome, od kraljevske veličine i moći, preostaje još samo naslov. On kraljuje ali ne vlada. Prenoseći svoj suverenitet, povremeni koristeći opće pravo glasa, on zapravo svake tri ili svakih pet godina obnavlja svoju abdikaciju. Dinastija je otjerana s prijestolja, ali je kraljevstvo sačuvano u svojoj cjelovitoj organiziranosti. Glasački listić, u rukama naroda u koga je obrazovanje svjesno zanemarivano, tek je sračunata prijevara kojom se okorištava koalicija baruna vlasništva, trgovine i industrije.

De l'avis de Proudhon, «la démocratie n'est rien de plus qu'un arbitraire constitutionnel». C'est par une «ruse» de nos pères que le peuple a été proclamé souverain. En réalité, il est un roi sans domaine, le singe des rois, qui, de la grandeur et de la munificence royales, ne conserve que le titre. Il règne et ne gouverne pas. En déléguant sa souveraineté par l'exercice périodique du suffrage universel, il renouvelle tous les trois ou cinq ans son abdication. Le dynaste a été chassé du trône, mais la royauté a été conservée tout organisée. Le bulletin de vote, entre les mains d'un peuple dont l'éducation a été volontairement négligée, est une supercherie savante dont seule profite la coalition des barons de la propriété, du commerce et de l'industrie.

No teorija narodnog suvereniteta već u sebi sadrži vlastitu negaciju. Kad bi čitav narod zaista bio suveren, onda ne bi više bilo vlade niti onih nad kojima se vlada. Suveren bi tada nestao. Država ne bi više imala nikakva razloga postojanja, poistovjetila bi se s društvom te bi nestala u industrijskoj organizaciji.

Mais la théorie de la souveraineté du peuple contient en elle-même sa négation. Si le peuple tout entier était vraiment souverain, il n'y aurait plus de gouvernement, plus de gouvernés. Le souverain serait réduit à zéro. L’État n'aurait plus la moindre raison d'être, il s'identifierait avec la société, il disparaîtrait dans l'organisation industrielle.

Za Bakunjina, «predstavnički sistem, koji je daleko od toga da bi narodu predstavljao nekakvu garanciju, naprotiv stvara i garantira stalno postojanje vladajuće aristokracije protiv naroda». Opće pravo glasa je tek smicalica, mamac, sigurnosni ventil, maska iza koje «se krije zaista despotska vlast Države, zasnovana na bankarstvu, policiji i vojsci», «odličan način ugnjetavanja i osiromašivanja naroda a u ime i pod izlikom nekakve navodne volje naroda».

Pour Bakounine «le système représentatif, loin d'être garantie pour le peuple, crée et garantit, au contraire, l'existence permanente d'une aristocratie gouvernementale contre le peuple». Le suffrage universel est un tour de passe-passe, un leurre, une soupape de sûreté, un masque derrière lequel «se cache le pouvoir réellement despotique de l'État, fondé sur la banque, la police et l’armée», «un moyen excellent pour opprimer et pour ruiner un peuple au nom même et sous le prétexte d'une soi-disant volonté populaire».

Anarhist slabo vjeruje u emancipaciju putem glasačkog listića. Proudhon je, barem u teoriji, apstinencijalist. On smatra da je «socijalna revolucija ozbiljno kompromitirana ako do nje dolazi političkom revolucijom». Glasati je besmisleno, to je kukavički čin, sudioništvo u pokvarenosti režima: «Kako bi se poveo rat protiv svih negdašnjih partija zajedno, bojno polje ne valja tražiti zakonski u parlamentu već izvan parlamenta.» «Opće pravo glasa je kontrarevolucija.» Da bi se konstituirao u klasu, proletarijat ponajprije mora «raskrstiti» s buržoaskom demokracijom.

L'anarchiste ne croit guère à l'émancipation par le bulletin de vote. Proudhon est, au moins en théorie, abstentionniste. Il pense que «la révolution sociale est sérieusement compromise si elle arrive par la révolution politique». Voter, ce serait un contresens, un acte de lâcheté, une complicité avec la corruption du régime: «Pour faire la guerre à tous les anciens partis réunis, ce n'est pas dans le parlement que nous devons chercher légalement notre champ de bataille, c'est hors du parlement.» «Le suffrage universel est la contre-révolution.» Pour se constituer en classe, le prolétariat doit, d'abord, «faire scission» de la démocratie bourgeoise.

Ali Proudhon kao aktivist često odstupa od tog svoga načelnoga stava. U lipnju 1848. godine dopustio je da ga biraju za poslanika te je, načas, dao da ga uhvate na parlamentarni lijepak. Dva puta uzastopce, na djelomičnim izborima u rujnu 1848. godine i na predsjedničkim izborima od 10. prosinca iste godine, podržava kandidaturu Raspaila, jednoga od prvaka krajnje ljevice, koji je tada bio u zatvoru. Dopustio je, dapače, da ga obmane taktika «manjeg zla» te je bio skloniji generalu Cavaignacu, tome krvniku pariškog proletarijata, negoli nedoučenome diktatoru Louisu Napoleonu. Mnogo kasnije, prilikom izbora 1863. i 1864. godine, on je doista zagovarao glasanje na bijelom listiću, ali to kao manifestaciju protiv carske diktature a ne iz suprotstavljanja općem pravu glasa što ga je tada okrstio «iskonskim demokratskim načelom».

Mais à cette position de principe, Proudhon le militant fait de nombreuses entorses. En juin 1848, il se laisse élire député et prendre, un moment, dans la glu parlementaire. Deux fois de suite, aux élections partielles de septembre 1848 et à l'élection présidentielle du 10 décembre de la même année, il soutient la candidature de Raspail, un des porte-parole de l'extrême gauche, alors en prison. Il va même jusqu'à se laisser éblouir par la tactique du «moindre mal», préférant le général Cavaignac, bourreau du prolétariat parisien, à l'apprenti dictateur Louis-Napoléon. Beaucoup plus tard, aux élections de 1863 et 1864, il préconise, certes, le vote par bulletin blanc, mais à titre de manifestation contre la dictature impériale et non par opposition au suffrage universel qu'il baptise maintenant «principe démocratique par excellence».

Bakunjin i njegovi istomišljenici u Prvoj internacionali protestiraju zbog epiteta «apstinencijalisti» što im ga prišivaju marksisti. Bojkotiranje glasačkih kutija nije za njih čin iz uvjerenja već naprosto pitanje taktike. Iako tvrde da je primarna klasna borba na privrednom planu, ne prihvaćaju da im se kaže da apstrahiraju «politiku». Oni ne odbacuju politiku u cjelini već samo buržoasku politiku. Političku revoluciju osuđuju jedino onda ako ona treba prethoditi socijalnoj revoluciji. Zaziru samo od onih političkih pokreta kojima potpuna emancipacija radničke klase ne bi bila neposredan i izravan cilj. Bojeći se toga, napadaju pogrešna izborna savezništva sa strankama buržoaskog radikalstva, poput onog 1848. godine ili, kao što bi se danas reklo, tipa «narodnog fronta». Isto tako pribojavaju se i toga da radnici koji bi bili izabrani za poslanike, prešavši na buržoaske životne uvjete, prestanu biti radni ljudi, da postanu državotvorni te da se poistovjete s buržujima ili, dapače, da se pretvore u još veće buržuje i od samih buržuja.

Bakounine et ses partisans dans la Première Internationale protestent contre l'épithète d'«abstentionnistes» que les marxistes leur décochent. Le boycottage des urnes n'est pas pour eux un article de foi, mais une simple question de tactique. S'ils affirment la priorité de la lutte de classes sur le plan économique, ils n'acceptent pas que l'on dise qu'ils font abstraction de la politique. Ils ne rejettent pas la «politique», mais seulement la politique bourgeoise. Ils ne condamnent la révolution politique que si elle devait précéder la révolution sociale. Ils ne se tiennent à l'écart que des mouvements politiques qui n'auraient pas pour but immédiat et direct l'émancipation complète des travailleurs. Ce qu'ils redoutent et dénoncent, ce sont les alliances électorales équivoques avec les partis du radicalisme bourgeois, du type «1848», ou du type «front populaire», comme on dirait aujourd'hui. Ils appréhendent également que les ouvriers élus députés, transportés dans des conditions d'existence bourgeoises, cessant d'être des travailleurs pour devenir des hommes d'État, deviennent des bourgeois et peut-être même plus bourgeois que les bourgeois eux-mêmes.

Međutim, stav anarhista prema općem pravu glasa nije nimalo jedinstven i dosljedan. Neki od njih glasački listić smatraju nužnim zlom. Među njima ima i onih tvrdokornih koji osuđuju korištenje pravo glasa, i to u bilo kakvim okolnostima, tako da to za njih predstavlja pitanje doktrine čistoće. Stoga je Malatesta, prilikom izbora Kartela ljevice u Francuskoj u svibnju 1924. godine, odbijao bilo kakav ustupak. Priznao je da, u stanovitim okolnostima, rezultat izbora može imati «dobre» ili «loše» posljedice te da taj rezultat može ponekad ovisiti o glasanju anarhista, osobito onda kad su snage suprotnih političkih formacija podjednake. «No što onda! Čak i kad bi direktna posljedica izborne pobjede bio stanovit mali progres, anarhisti ipak ne bi smjeli trčati na izbore.» I na kraju: «Anarhisti su se održali uvijek čistima te ostaju prava revolucionarna partija, partija budućnosti, zato što su se umjeli oduprijeti izbornoj sireni.»
 
Cependant l'attitude des anarchistes à l'égard du suffrage universel est loin d'être cohérente et conséquente. Les uns considèrent le bulletin de vote comme un pis-aller. Il est aussi parmi eux des irréductibles pour lesquels son utilisation est damnable, quelles que soient les circonstances, et qui en font une question de pureté doctrinale. C'est ainsi que Malatesta, à l'occasion des élections du cartel des Gauches de mai 1924, en France, se refusera à toute concession: il conviendra que, dans certaines circonstances, le résultat des élections pourrait avoir des conséquences «bonnes» ou «mauvaises» et que ce résultat dépendrait parfois du vote des anarchistes, surtout lorsque les forces des formations politiques opposées seraient presque égales. «Mais qu'importe ! Même si certains petits progrès étaient la conséquence directe d'une victoire électorale, les anarchistes ne devraient pas courir aux urnes.» Pour conclure: «Les anarchistes se sont maintenus toujours purs et restent le parti révolutionnaire par excellence, le parti de l'avenir, parce qu’ils ont su résister à la sirène électorale.»

Nejedinstvenost anarhističke doktrine u tom pogledu ispoljit će se osobito u Španjolskoj. Anarhisti su se 1930. godine ujedinili u zajednički front sa strankama buržoaske demokracije kako bi izbacili diktatora Prima de Riveru. Sljedeće godine, unatoč njihovu službenom uzdržavanju, ipak su bili brojni oni koji su izašli na municipalne izbore što su ubrzali svrgavanje monarhije. Na općim izborima 19. studenoga 1933. oni su energično zagovarali uzdržavanje od glasanja, čime je na više od dvije godine vraćena vlast žestokoj protu-radničkoj desnici. Kasnije su unaprijed najavljivali da će, ukoliko njihovo uzdržavanje od izbora dovede do pobjede reakcije, oni na to odgovoriti započinjanjem socijalne revolucije. Nešto kasnije to su i pokušali učiniti, ali uzalud i uz mnogo gubitaka (mrtvih, ranjenih, zatvorenih). Kad su se, početkom 1936. godine, stranke ljevice udružile u Narodni front, centrala anarhosindikalista bila je u velikoj nedoumici ne znajući kako da se postavi. Konačno se izjasnila za uzdržavanje, ali neodlučno, pa joj je kampanja bila tako mlaka da uopće nije uspjela pridobiti mase koje su već ionako odlučile izaći na birališta. Izašavši na izbore, biračko tijelo dalo je pobjedu Narodnom frontu (263 poslanika ljevice prema 181 poslaniku desnice). 
 
L'incohérence de la doctrine anarchiste en cette matière sera illustrée, notamment, en Espagne. En 1930, les anarchistes feront front avec les partis de la démocratie bourgeoise pour renverser le dictateur Primo de Rivera. L'année suivante, malgré leur abstentionnisme officiel, ils seront nombreux à se rendre aux urnes lors des élections municipales qui précipiteront le renversement de la monarchie. Aux élections générales du 19 novembre 1933, ils préconiseront énergiquement l'abstention électorale, qui ramènera au pouvoir pour plus de deux ans une droite violemment antiouvrière. À l'avance, ils prendront soin d'annoncer que, si leur consigne abstentionniste devait amener la victoire de la Réaction, ils y répondraient en déclenchant la révolution sociale. Ce qu'ils tenteront de faire, peu après mais vainement, et au prix de nombreuses pertes (morts, blessés, emprisonnés). Lorsque, au début de 1936, les partis de Gauche s'associeront dans le Front Populaire, la Centrale anarcho-syndicaliste sera fort embarrassée sur l'attitude à prendre. Finalement, elle se prononcera, mais du bout des lèvres, pour l'abstention, et sa campagne sera assez tiède pour n'être point entendue des masses, dont, de toute manière, la participation au scrutin était déjà acquise. En allant aux urnes, le corps électoral fera triompher le Front Populaire (263 députés de gauche contre 181).
 
Valja naglasiti da anarhisti usprkos svojim paklenim napadima na buržoasku demokraciju, ipak priznaju njenu relativnu naprednost. Čak i Stirner, koji je najbeskompromisniji, tu i tamo spomene riječ «progres». Proudhon dopušta i ovo: «Bez sumnje je to progres kad jedan narod prelazi s monarhističke na demokratsku državu.» Bakunjin pak kaže: «Neka se ne misli da demokratsku vladavinu želimo kritizirati (...) u prilog monarhije (...). I najnesavršenija republika tisuću je puta bolja od najprosvjećenije monarhije (...). Demokratski režim malo-pomalo uzdiže mase do javnog života.» Time je osporeno Lenjinovo mišljenje po kojem «neki anarhisti» tvrde «da je proletarijatu svejedno pod kakvim je oblikom ugnjetavan». A time se ujedno uklanja i sumnja, što je izražava Henri Arvon u svojoj knjižici o anarhizmu, da bi se anarhistički antidemokratizam mogao poistovjetiti s proturevolucionarnim antidemokratizmom.
 
Il est à noter que les anarchistes, malgré leurs attaques endiablées contre la démocratie bourgeoise, admettent son caractère relativement progressif. Même Stirner, le plus intransigeant, lâche, de temps à autre, le mot de «progrès». «Sans doute, concède Proudhon, lorsqu'un peuple passe de l'État monarchique au démocratique, il y a progrès» ; et Bakounine: «Qu'on ne pense pas que nous voulons faire (...) la critique du gouvernement démocratique au profit de la monarchie (...). La plus imparfaite république vaut mille fois mieux que la monarchie la plus éclairée (...) Le régime démocratique élève peu à peu les masses à la vie publique.» Ainsi se trouve démentie l'opinion émise par Lénine, selon laquelle «certains anarchistes» professeraient «que la forme d'oppression est indifférente au prolétariat». Et, du même coup, se trouve écarté le soupçon exprimé par Henri Arvon dans son petit livre sur l'Anarchisme que l’antidémocratisme anarchiste puisse se confondre avec l'antidémocratisme contre-révolutionnaire.




Critique du socialisme autoritaire 
(Kritika autoritarnog socijalizma)




Anarhisti su jedinstveni podvrgavajući strogoj kritičkoj vatri «autoritarni» socijalizam. U doba kad je vršen taj njihov žučljivi napad, on baš nije bio uvijek sasvim zasnovan, jer oni na koje je bio uperen bili su prvobitni ili «prosti» komunisti, koji još nisu bili obogaćeni marksističkim komunizmom, ili pak, kao u slučaju Marxa i Engelsa, nisu bili tako jednostrano zadojeni «autoritetom» i etatizmom kao što su to tvrdili anarhisti. Ali u današnje doba šire se «autoritarne» težnje, koje u XIX. stoljeću u socijalističkoj misli dolaze do izražaja tek u zametku i slabo. Kad se imaju u vidu ti izdanci, anarhistička kritika ne izgleda danas tako tendenciozna i tako nepravedna; ona čak prilično često poprima proročansko obilježje.

Les anarchistes sont unanimes à soumettre le socialisme «autoritaire» au feu d'une sévère critique. A l'époque où leur réquisitoire à l'emporte-pièce était prononcé, il n’était pas toujours entièrement fondé, car ceux auxquels il s'adressait, ou bien étaient des communistes primitifs ou «grossiers», que n'avait pas encore fécondés l’humanisme marxiste, ou bien, dans le cas de Marx et d’Engels, n'étaient pas aussi unilatéralement férus d'«autorité» et d'étatisme que le prétendaient les anarchistes. Mais, de nos jours, les tendances «autoritaires» qui, au XIXe siècle, ne se manifestaient encore dans la pensée socialiste que d'une façon embryonnaire et velléitaire, ont proliféré. Au spectacle de ces excroissances, la critique anarchiste paraît aujourd'hui moins tendancieuse, moins injuste ; elle revêt même, assez souvent, un caractère prophétique.

Stirner uglavnom prihvaća premise komunizma, ali uz sljedeću napomenu: ako pobijeđenima ovoga sadašnjeg društva izražavanje njihove komunističke vjere predstavlja prvi korak na putu njihove potpune emancipacije, onda će oni biti potpuno oslobođeni otuđenosti te će zaista moći istaknuti svoju individualnost samo ako premaše komunizam.

Stirner accepte nombre de prémisses du communisme. Mais avec ce corollaire: si, pour les vaincus de la société actuelle, leur profession de foi communiste est un premier pas en avant dans la voie de leur totale émancipation, ils ne seront complètement «désaliénés», ils ne pourront vraiment mettre en valeur leur individualité qu'en dépassant le communisme.

Prema Stirneru, u komunističkom režimu radnik zaista ostaje podvrgnut vrhovnoj vlasti društva radničke klase. Rad mi je nametnut od društva te mu je to samo kazna. Nije li komunist Weitling pisao «Sposobnosti se mogu razvijati samo ukoliko ne narušavaju sklad društva»? Stirner na to odgovara: «Bio ja lojalan pod nekim tiraninom ili u Weitlingovu 'društvu', to je, i oba slučaja, isto odsustvo prava.»

Aux yeux de Stirner, en effet, le travailleur, en régime communiste, demeure soumis à la suprématie d'une société de travailleurs. Ce travail, la société le lui impose, il n’est pour lui qu'un pensum. Le communiste Weitling n’a-t-il pas écrit: «Les facultés ne peuvent se développer qu’autant qu’elles ne troublent pas l'harmonie de la société» ? A quoi Stirner répond: «Que je sois loyal sous un tyran ou dans la “société” de Weitling, c'est, dans un cas comme dans l'autre, la même absence de droit.»

Komunizam gotovo ne vodi računa o onome što stoji iza radna čovjeka, o samome čovjeku, o čovjekovu slobodnome vremenu. On zanemaruje ono bitno – omogućiti mu to da u sebi samome uživa kao pojedinac nakon što je obavio svoj zadatak kao proizvođač. Ali Stirner prije svega nazire opasnost komunističkog društva, gdje bi zajedničko posjedovanje sredstava za proizvodnju Državi dalo ovlaštenja koja su daleko veća od onih u sadašnjem društvu: «Ukidanjem svakog individualnog vlasništva, komunizam me još više vraća pod zavisnost od drugoga, uglavnom ili u cijelosti, te, unatoč tome što žestoko napada Državu, i njemu je namjera da uspostavi svoju Državu, (...) takvo stanje stvari koje paralizira moje slobodno djelovanje, suvereni autoritet nada mnom. Komunizam se s punim pravom buni protiv ugnjetavanja što ga trpim od strane individualnih posjednika, ali još je strašnija moć koju on daje u ruke totaliteta.»

Le communiste ne songerait guère, au-delà du travailleur, à l'homme, au loisir de l'homme. Il négligerait l'essentiel : lui permettre de jouir de soi comme individu, après qu'il a fait sa tâche comme producteur. Mais, surtout, Stirner entrevoit le danger d'une société communiste, où l'appropriation collective des moyens de production conférerait à l'État des pouvoirs beaucoup plus exorbitants que dans la société actuelle: «Le communisme, par l'abolition de toute propriété individuelle, me rejette encore plus sous la dépendance d'autrui, la généralité ou la totalité et, malgré qu'il attaque violemment l’État, son intention est d'établir aussi son État, (...) un état de choses qui paralyse mon activité libre, une autorité souveraine sur moi. Contre l'oppression que je subis de la part des propriétaires individuels, le communiste se soulève à juste titre ; mais plus terrible encore est la puissance qu'il met aux mains de la totalité.»

I Proudhon isto tako grmi protiv «komunističkog, vlastodržačkog, diktatorskog, autoritarnog, doktrinarnog sistema» koji «polazi od načela da je pojedinac u biti podređen zajednici». Pojam što ga komunisti imaju o moći Države sasvim je isti kao u njihovih bivših gospodara. On je dapače daleko manje liberalan. «Poput armije koja je od neprijatelja otela topove, komunizam nije učinio ništa drugo već je na armiju posjednika okrenuo njenu vlastitu artiljeriju. Rob je oduvijek oponašao gospodara.» Proudhon nadalje ovako opisuje politički sistem što ga pripisuje komunistima: 

Proudhon peste tout autant contre le «système communiste, gouvernemental, dictatorial, autoritaire, doctrinaire» qui «part du principe que l'individu est essentiellement subordonné à la collectivité». La notion qu'ont les communistes du pouvoir de l'État est absolument la même que celle de leurs anciens maîtres. Elle est même beaucoup moins libérale. «Comme une armée qui a enlevé les canons de l'ennemi, le communisme n'a fait autre chose que retourner contre l'armée des propriétaires sa propre artillerie. Toujours l'esclave a singé le maître.» Et Proudhon décrit en ces termes le système politique qu'il attribue aux communistes:
 
Kompaktna demokracija, naoko zasnovana na diktaturi masa, ali gdje mase imaju samo onoliko vlasti koliko je potrebno za osiguranje sveopćeg robovanja, i to prema sljedećim formulama što su preuzete od negdašnjeg apsolutizma:

Nedjeljivost vlasti;
Centralizacija koja sve apsorbira;
Sistematsko uništavanje svake pojedinačne, korporativne i lokalne misli za koju se smatra da vodi raskolu;
Inkvizicijska policija.

«Une démocratie compacte, fondée en apparence sur la dictature des masses, mais où les masses n'ont de pouvoir que ce qu'il en faut pour assurer la servitude universelle, d’après les formules suivantes, empruntées à l'ancien absolutisme:

«Indivision du pouvoir ;
« Centralisation absorbante ;
« Destruction systématique de toute pensée individuelle, corporative et locale, réputée scissionnaire ;
«Police inquisitoriale.»

«Autoritarni» socijalisti pozivaju na «revoluciju odozgo». Oni «smatraju da Državu treba nastaviti i nakon revolucije. Oni zadržavaju, i još povećavaju, državu, vlast, autoritet, vladavinu. Ono što oni čine samo je promjena naziva (...). Kao da je dovoljno promijeniti riječi da bi se stvari preobrazile!» Proudhon je dao i ovu doskočicu: «Vlast je po svojoj prirodi kontrarevolucionarna (...). Stavite na vlast i sv. Vinka Paulskog, pa će se pretvoriti u Guizota ili Talleyranda.» 

Les socialistes «autoritaires» appellent une «révolution par en haut». Ils «soutiennent qu'après la Révolution, il faut continuer l'État. Ils maintiennent, en l'agrandissant encore, l'État, le pouvoir, l'autorité, le gouvernement. Ce qu'ils font, c'est de changer les appellations (...) Comme s'il suffisait de changer les mots pour transformer les choses !» Et Proudhon lance cette boutade: «Le gouvernement est de sa nature contre-révolutionnaire (...) Mettez un saint Vincent de Paul au pouvoir: il y sera Guizot ou Talleyrand.»

Bakunjin je razvio tu kritiku «autoritarnog» komunizma: «Mrzim komunizam jer je to poricanje slobode i jer ne mogu zamisliti ništa ljudsko bez slobode. Nikako nisam komunist, jer komunizam usredotočuje i apsorbira sve snage društva u Državu, zato što nužno vodi centralizaciji svojine u rukama Države, dok ja želim ukidanje Države – korjenito izdvajanje toga načela od autoriteta i tutorstva Države koja, pod izlikom da moralizira i civilizira ljude, sve do dana današnjeg ih podjarmljuje, ugnjetava, eksploatira i ponižava. Ja želim organiziranje društva i zajedničke ili društvene svojine odozdo nagore, putem slobodnog udruživanja, a ne odozgo nadolje, putem bilo kakva autoriteta (...). Evo u kojem sam ja to smislu kolektivist a nikako komunist.»

Bakounine développe cette critique du communisme «autoritaire»: «Je déteste le communisme, parce qu'il est la négation de la liberté et que je ne puis concevoir rien d'humain sans liberté. Je ne suis point communiste parce que le communisme concentre et fait absorber toutes les puissances de la société dans l'État, parce qu'il aboutit nécessairement à la centralisation de la propriété entre les mains de l'État, tandis que moi je veux l'abolition de l'État — l'extirpation radicale de ce principe de l'autorité et de la tutelle de l'État, qui, sous le prétexte de moraliser et de civiliser les hommes, les a jusqu'à ce jour asservis, opprimés, exploités et dépravés. Je veux l'organisation de la société et de la propriété collective ou sociale de bas en haut, par la voie de la libre association, et non de haut en bas, par le moyen de quelque autorité que ce soit (...) Voilà dans quel sens je suis collectiviste et pas du tout communiste.»

Kratko vrijeme nakon toga govora (1868.), Bakunjin pristupa Prvoj internacionali gdje se, zajedno sa svojim istomišljenicima, sukobljava ne samo s Marxom i Engelsom već i s mnogim drugim koji mu, u daleko većoj mjeri negoli ova dvojica osnivača naučnog socijalizma, pružaju mogućnost napadanja. To su, s jedne strane, njemački socijaldemokrati – koji se fetišistički odnose prema Državi, te glasačkim listićima i savezništvima prilikom izbora namjeravaju uspostaviti nekakvu dvojaku «Narodnu državu» (Volkstaat) – i, s druge strane, blankisti koji zagovaraju manjinsku revolucionarnu diktaturu privremenoga karaktera. Bakunjin se ogorčeno bori protiv tih dviju divergentnih ali podjednako «autoritarnih» koncepcija između kojih se Marx i Engels kolebaju iz taktičkog razloga, no kasnije, šibani kritikom anarhista, morat će ih u većoj ili manjoj mjeri odbaciti.

Peu après ce discours (1868), Bakounine adhère à la Première Internationale où, avec ses partisans, il se heurte, non seulement à Marx et à Engels, mais à d'autres qui, beaucoup plus que les deux fondateurs du socialisme scientifique, prêtent le flanc à son réquisitoire : d'une part, les social-démocrates allemands, qui ont le fétichisme de l’État et se proposent d'instaurer, par le bulletin de vote et les alliances électorales, un équivoque «État populaire» (Volkstaat); d'autre part, les blanquistes, qui prônent une dictature révolutionnaire minoritaire, à caractère transitoire. Bakounine combat à boulets rouges ces deux conceptions divergentes, mais toutes deux «autoritaires», entre lesquelles Marx et Engels, pour des raisons tactiques, oscillent, et qu'ils se résoudront, harcelés par la critique anarchiste, à plus ou moins désavouer.

Ali upravo zbog sektaškog i osobnog načina na koji je Marx, osobito nakon 1870. godine, namjeravao rukovoditi Internacionalom, žestoko mu se suprotstavio Bakunjin. U toj raspravi, u kojoj je ulog kontrola nad organizacijom, zapravo nad međunarodnim radničkim pokretom, nesumnjivo su obojica protagonista ovdje-ondje imala krivo. Ni Bakunjin nije bez prigovora, te napadu što ga je izvršio na Marxa često nedostaje pravičnosti, to jest dobre namjere. Međutim – a upravo to je ono što bi trebalo biti važno današnjem čitaocu – njegova je zasluga da je, još sedamdesetih godina prošloga stoljeća, dao znak na uzbunu protiv stanovitih organizacionih koncepcija radničkog pokreta i «proleterske» vlasti što se, mnogo kasnije, izrodilo u toku ruske revolucije. On vjeruje, ponekad neispravno a ponekad s pravom, da u marksizmu nazire zametak onoga što će kasnije postati lenjinizam, a zatim i njegova rak-rana: staljinizam.

Mais c'est la manière sectaire et personnelle avec laquelle Marx, surtout après 1870, prétend régenter l’Internationale qui l'oppose violemment à Bakounine. Dans cette querelle, dont l'enjeu est le contrôle de l'organisation, c'est-à-dire du mouvement ouvrier international, il n'est pas douteux que les deux protagonistes ont des torts. Bakounine n'est pas sans reproche et le procès qu'il intente à Marx manque souvent d'équité, voire de bonne foi. Cependant, et c'est ce qui doit compter surtout pour le lecteur d'aujourd'hui, il a le mérite de lancer, dès les années 1870, un cri d'alarme contre certaines conceptions d'organisation du mouvement ouvrier et du pouvoir «prolétarien», qui, beaucoup plus tard, dénatureront la Révolution russe. Dans le marxisme, il croit percevoir, parfois injustement, parfois avec raison, l'embryon de ce qui deviendra le léninisme, puis son cancer, le stalinisme.

Zlobno pripisujući Marxu i Engelsu neke namjere – koje ova dvojica, ako su ih zaista imali, ipak nikada nisu otvoreno izrazili – Bakunjin uzvikuje: «Ali, reći će se, svi radnici (...) ne mogu postati učenjaci; i nije li dovoljno to da u sklopu ovoga udruženja [Internacionale] postoji grupa ljudi koji posjeduju, u potpunosti koliko je to u današnje vrijeme moguće, znanost, filozofiju i politiku socijalizma, kako bi većina (...), podvrgavajući se s vjerom njihovu rukovođenju (...), mogla biti sigurna da neće skrenuti s puta koji je mora dovesti do konačne emancipacije proletarijata? (...) Eto to je rezoniranje što smo ga čuli, ali ne otvoreno izrečeno – za to nema ni dovoljno iskrenosti ni dovoljno hrabrosti – već razrađeno potajno, uz svakovrsna više-manje vješta prešućivanja.» I Bakunjin nastavlja svoj napad: «Prihvativši za osnovu načelo (...) da misao ima prioritet nad životom te da apstraktna teorija ima prioritet nad društvenom praksom i da, prema tome, sociološka znanost mora postati polaznom točkom društvenih ustanaka i društvene rekonstrukcije, oni su iz toga nužno izvukli zaključak da su misao, teorija i znanost, barem za sada, isključiva svojina veoma malog broja ljudi, te da bi stoga ta manjina trebala rukovoditi društvenim životom.» Navodna «Narodna država» neće biti ništa drugo do despotska vladavina nad narodnim masama od strane neke nove i vrlo uske aristokracije pravih ili navodnih učenjaka.

Prêtant malignement à Marx et à Engels des intentions que les deux hommes, s'ils les ont réellement nourries, n'ont jamais ouvertement exprimées, Bakounine s'écrie: «Mais, dira-t-on, tous les ouvriers (...) ne peuvent pas devenir des savants ; et ne suffit-il pas qu'au sein de cette association [l'Internationale] il se trouve un groupe d'hommes qui possèdent, aussi complètement que cela se peut de nos jours, la science, la philosophie et la politique du socialisme, pour que la majorité (...) en obéissant avec foi à leur direction (...) puisse être certaine de ne pas dévier de la voie qui doit la conduire à l'émancipation définitive du prolétariat ? (...) Voilà un raisonnement que nous avons entendu, non ouvertement, émettre — on n'est ni assez sincère ni assez courageux pour cela — mais développer sous main, avec toutes sortes de réticences, plus ou moins habiles.» Et Bakounine de foncer: «Ayant adopté pour base le principe (...) que la pensée a priorité sur la vie et que la théorie abstraite a priorité sur la pratique sociale et que, par conséquence, la science sociologique doit devenir le point de départ des soulèvements sociaux et de la reconstruction sociale, ils en sont arrivés nécessairement à la conclusion que, la pensée, la théorie et la science étant, pour le présent du moins, la propriété exclusive d'un très petit nombre de gens, cette minorité devrait diriger la vie sociale.» Le prétendu État populaire ne sera rien d'autre que le gouvernement despotique des masses populaires par une nouvelle et très restreinte aristocratie de vrais ou de prétendus savants.

Bakunjin se iskreno divio intelektualnim sposobnostima Marxa, tako da je preveo na ruski njegovo najveće djelo Kapital te je u cijelosti prihvatio materijalističku koncepciju povijesti. On više od ikoga cijeni teoretski doprinos Marxa emancipaciji proletarijata. Ali nikako ne odobrava to da nekakva intelektualna superiornost može nekome davati pravo na rukovođenje radničkom pokretom: «Tvrdnja da je neka grupa pojedinaca, pa čak i najinteligentnijih i najdobronamjernijih, kadra postati duša, rukovodeća i sjediniteljska volja revolucionarnog pokreta i ekonomske organizacije proletarijata svih zemalja, takva je hereza protiv zdrava razuma i protiv povijesnog iskustva da se sa čuđenjem može pitati kako je čovjek, tako inteligentan kao što je g. Marx, uopće i mogao to zamisliti (...). Uspostavljanje sveopće diktature (...), diktature koja bi u neku ruku vršila posao nekakvog glavnog inženjera svjetske revolucije, upravljajući i rukovodeći ustaničkim pokretom masa svih zemalja jednako kako se upravlja kakvim strojem (...), uspostavljanje takve diktature bilo bi već samo po sebi dovoljno da ubije revoluciju, da paralizira i upropasti sve narodne pokrete (...). A što da se misli o međunarodnom kongresu koji, navodno u interesu te revolucije, proletarijatu čitavog civiliziranoga svijeta nameće nekakvu vladu kojoj su dana diktatorska ovlaštenja?»

Bakounine a une vive admiration pour les capacités intellectuelles de Marx, dont il a traduit en russe l'ouvrage majeur, Le Capital, et il adhère pleinement à la conception matérialiste de l'histoire. Il apprécie mieux que quiconque la contribution théorique de Marx à l'émancipation du prolétariat. Mais ce qu'il n'admet pas, c'est que la supériorité intellectuelle puisse conférer un droit de direction du mouvement ouvrier: «Prétendre qu'un groupe d'individus, même les plus intelligents et les mieux intentionnés, sont capables de devenir la pensée, l'âme, la volonté dirigeante et unificatrice du mouvement révolutionnaire et de l'organisation économique du prolétariat de tous les pays, c'est une telle hérésie contre le sens commun et contre l'expérience historique qu'on se demande avec étonnement comment un homme aussi intelligent que M. Marx a pu la concevoir (...) L'établissement d'une dictature universelle (...), d'une dictature qui ferait en quelque sorte la besogne d'un ingénieur en chef de la révolution mondiale, réglant et dirigeant le mouvement insurrectionnel des masses de tous les pays comme on dirige une machine (...), l'établissement d'une pareille dictature suffirait à lui seul pour tuer la révolution, pour paralyser et pour fausser tous les mouvements populaires (...) Et que penser d'un congrès international qui, dans l'intérêt soi-disant de cette révolution, impose au prolétariat de tout le monde civilisé un gouvernement investi de pouvoirs dictatoriaux ?»

Iskustvo treće internacionale pokazalo je da se – iako je Bakunjin bez sumnje malko isforsirao Marxovu misao, i to time što mu je pripisivao tako univerzalno «autoritarnu» koncepciju – mnogo kasnije obistinila ona opasnost na koju je on upozoravao.

L'expérience de la Troisième Internationale a montré, depuis, que, si Bakounine forçait sans doute quelque peu la pensée de Marx en lui prêtant une conception aussi universellement «autoritaire», le danger contre lequel il mettait en garde s'est, beaucoup plus tard, matérialisé.

Taj ruski emigrant pokazao se ne manje vidovit i kad je riječ o opasnosti od Države u komunističkom uređenju. Prema njemu, «doktrinarni» socijalisti teže za time da «narod stave pod novi ham». Oni bez sumnje priznaju, zajedno s anarhistima, da je svaka Država jaram, ali oni tvrde da samo jedna diktatura – naravno, ona njihova – može stvoriti slobodu naroda; mi na to odgovaramo da nijedna diktatura ne može imati drugi cilj već da traje što je god moguće dulje. Umjesto da dopuste da proletarijat uništi Državu, oni je žele «prenijeti (...) u ruke svojih dobročinitelja, čuvara i profesora, vođa komunističke partije». Ali, uviđajući da će takva vladavina biti, «kakvi god bili njeni demokratski oblici, prava diktatura», oni se «tješe mišlju da će ta diktatura biti privremena i kratkotrajna». Bakunjin im međutim odvraća da neće biti tako. Ta navodno prelazna diktatura neizbježno će dovesti «do ponovne izgradnje Države, povlastica, nejednakosti, svih ugnjetavanja od strane Države», do stvaranja vladajuće aristokracije «koja ponovo otpočinje eksploataciju i podjarmljivanje pod izlikom zajedničke sreće ili zbog spašavanja Države». A ta Država bit će «utoliko apsolutističkija što se njen despotizam pažljivo krije iza naoko svesrdnog poštovanja (...) volje naroda».

En ce qui concerne le péril étatique en régime communiste, l’exilé russe ne se montre pas moins clairvoyant. Les socialistes «doctrinaires» aspirent, selon lui, à «placer le peuple dans de nouveaux harnais». Sans doute ils admettent, avec les libertaires, que tout État est un joug, mais ils soutiennent que seule la dictature — bien entendu la leur — peut créer la liberté du peuple ; à cela nous répondons qu'aucune dictature ne peut avoir d'autre but que de durer le plus longtemps possible. Au lieu de laisser le prolétariat détruire l'État, ils veulent le «transférer (...) aux mains de ses bienfaiteurs, gardiens et  professeurs, les chefs du Parti communiste». Mais, voyant bien qu'un tel gouvernement sera, «quelles que puissent être ses formes démocratiques, une véritable dictature » ils «se consolent à l'idée que cette dictature sera temporaire et de courte durée». Mais non ! leur rétorque Bakounine. Cette dictature prétendue transitoire aboutira inévitablement «à la reconstruction de l'État, des privilèges, des inégalités, de toutes les oppressions de l'État», à la formation d'une aristocratie gouvernementale «qui recommence à l'exploiter et à l'assujettir sous prétexte de bonheur commun ou pour sauver l'État». Et cet État sera «d'autant plus absolu que son despotisme se cache soigneusement sous les apparences d'un respect obséquieux (...) pour la volonté du peuple».

Bakunjin, uvijek izvanredno lucidan, vjeruje u rusku revoluciju: «Ako radnici na Zapadu suviše zakasne, onda će im primjer dati ruski seljaci.» U Rusiji će revolucija biti u suštini «anarhistična». No kasnije valja pripaziti! Revolucionari bi mogli naprosto nastaviti Državu Petra Velikog «zasnovanu na (...) ukidanju svakog izražavanja narodnog života», jer «moguće je izmijeniti etiketu što je nosi naša Država, njen oblik (...), ali suština će joj uvijek ostati ista.» Treba ili uništiti tu Državu ili «pomiriti se s najokorjelijom i najstrašnijom laži što ju je stvorilo naše stoljeće (...), a to je crvena birokracija». Bakunjin zatim izbacuje ovu doskočicu: «Uzmite najradikalnijeg revolucionara i postavite ga na prijestolje čitave Rusije ili mu povjerite diktatorsku vlast (...), i u manje od godinu dana on će postati još gori i od samoga cara!» [1.]

[1.] Znanost i hitna revolucionarna zadaća, Kolokol, Ženeva, 1870.

Bakounine, toujours extra-lucide, croit en la Révolution russe: «Si les ouvriers de l'Occident tardent trop longtemps, ce seront les paysans russes qui leur donneront l'exemple.» La Révolution, en Russie, sera, essentiellement, «anarchique». Mais gare à la suite! Les révolutionnaires pourraient bien continuer tout simplement l'État de Pierre le Grand «basé sur (...) la suppression de toute manifestation de la vie populaire , car «on peut changer l'étiquette que porte notre État, sa forme (...), mais le fond en restera toujours le même». Ou il faut détruire cet État, ou se «réconcilier avec ce mensonge le plus vil et le plus redoutable qu'ait engendré notre siècle (...) : la bureaucratie rouge». Et Bakounine lance cette boutade: «Prenez le révolutionnaire le plus radical et placez-le sur le trône de toutes les Russies ou conférez-lui un pouvoir dictatorial (...) et avant un an il sera devenu pire que le tsar lui-même ! [1] »

[1] «La Science et la tâche révolutionnaire urgente», Kolosol, Genève, 1870.

Nakon izvršenja revolucije u Rusiji, Voljin, koji će u isti mah biti njen protagonist, svjedok i povjesničar, utvrdit će da činjenice potvrđuju lekcije učitelja. Da, zaista, socijalistička vlast i socijalna revolucija «proturječni su elementi». Nemoguće ih je pomiriti: «Revolucija koja se nadahnjuje etatističkim socijalizmom te mu povjerava svoju sudbinu, pa bilo to samo 'privremeno' ili 'prelazno', unaprijed je izgubljena. Kreće krivim putem, niz strminu koja je sve veća (...). Svaka politička vlast neizbježno stvara povlašten položaj onima koji je vrše (...). Kad u svoje ruke preuzme revoluciju, kad njome ovlada i kad je obuzda, vlast je prisiljena stvarati svoj birokratski i prisilni aparat, neophodan svakome autoritetu koji se želi održati, naređivati, nalagati, jednom riječju 'vladati' (...). Ona na taj način (...) stvara neku vrstu novog plemstva (...): rukovodioce, funkcionare, vojnike, policajce, članove partije na vlasti (...). Svaka vlast više ili manje teži za tim da u svoje ruke uzme uzde društvenog života. Ona mase predodređuje za pasivnost budući da se već samim postojanjem vlasti guši svaki duh inicijative (...). 'Komunistička' vlast je (...) pravi malj. Napuhana zbog svoga 'autoriteta', (...) ona se boji svakog slobodnog čina. Svaka samostalna inicijativa izgleda joj osobito sumnjiva, prijeteća, (...) jer ona želi držati kormilo, a želi ga držati sama. Svaka druga inicijativa izgleda joj miješanje u njene poslove i u njene prerogative. To joj je nepodnošljivo.»

Une fois la Révolution accomplie en Russie, Voline, qui en sera, tout à la fois l'acteur, le témoin et l'historien, constatera que la leçon des faits confirme la leçon des maîtres. Oui, décidément, pouvoir socialiste et révolution sociale «sont des éléments contradictoires». Impossible de les réconcilier: «Une révolution qui s'inspire du socialisme étatiste et lui confie son sort, ne serait-ce qu'à titre «provisoire» et «transitoire», est perdue : elle s’engage sur une fausse route, sur une pente de plus en plus accentuée (...) Tout pouvoir politique crée, inévitablement, une situation privilégiée pour les hommes qui l'exercent (...). S'étant emparé de la Révolution, l’ayant maîtrisée, bridée, le pouvoir est obligé de créer son appareil bureaucratique et coercitif, indispensable pour toute autorité qui veut se maintenir, commander, ordonner, en un mot: «gouverner» (...). Il forme ainsi (...) une sorte de nouvelle noblesse (...): dirigeants, fonctionnaires, militaires, policiers, membres du parti au pouvoir (...). Tout pouvoir cherche plus ou moins à prendre entre ses mains les rênes de la vie sociale. Il prédispose les masses à la passivité, tout esprit d'initiative étant étouffé par l'existence même du pouvoir (...). Le pouvoir «communiste» est (...) un véritable assommoir. Gonflé de son “autorité”, (...) il a peur de tout acte indépendant. Toute initiative autonome lui apparaît aussitôt suspecte, menaçante, (...) car il veut tenir le gouvernail, et il veut le tenir seul. Toute autre initiative lui paraît être une ingérence dans son domaine et dans ses prérogatives. Elle lui est insupportable.»

Uostalom, čemu ono «privremeno» i «prelazno»? Anarhizam kategorički osporava tu navodnu nužnost. Uoči španjolske revolucije 1936. godine, Diego Abad de Santillan zatvara «autoritarni» socijalizam u ovu dilemu: «Revolucija daje društveno bogatstvo proizvođačima, ili im ga ne daje. Ako im ga daje, ako se proizvođači organiziraju kako bi kolektivno proizvodili i dijelili, onda Država tu nema više što činiti. Ako im ga ona ne daje, onda je revolucija samo mamac, a Država i dalje postoji.» Tu dilemu neki smatraju malo odviše pojednostavljenom, ali ne izgleda baš tako pojednostavljena ako se svede na željenu smjernicu, to jest: anarhisti nisu toliko naivni da bi sanjali o tome kako će etatističke preživljenosti iščeznuti od danas do sutra, no oni su voljni istrijebiti ih što prije, dok se «autoritarci» zadovoljavaju perspektivom trajnosti jedne prelazne Države koju proizvoljno krste «radničkom».

D'ailleurs, pourquoi ce «provisoire» et ce «transitoire» ? L'anarchisme en conteste catégoriquement la prétendue nécessité. A la veille de la Révolution espagnole de 1936, Diego Abad de Santillan enfermera le socialisme «autoritaire» dans le dilemme que voici: «Ou bien la révolution donne la richesse sociale aux producteurs, ou elle ne la leur donne pas. Si elle la leur donne, si les producteurs s'organisent pour produire et distribuer collectivement, l'État n'a plus rien à faire. Si elle ne la leur donne pas, alors la révolution n'est qu'un leurre, et l'État subsiste.» Dilemme que d'aucuns jugeront quelque peu simpliste ; mais qui le serait déjà moins si on le ramenait à une direction d'intention, à savoir : les anarchistes ne sont pas assez naïfs pour rêver que les survivances étatiques disparaîtraient du jour au lendemain, mais ils ont la volonté de les faire dépérir au plus vite, tandis que les autoritaires se complaisent, eux, dans la perspective de la pérennité d'un État transitoire, baptisé arbitrairement «ouvrier».






Les sources d’énergie : l’individu
(Izvori energije : pojedinac)



Hijerarhijama i prisilama «autoritarnog» socijalizma anarhist suprotstavlja dva izvora revolucionarne energije – pojedinca i spontanost masa. Anarhist je, zavisno od svakog pojedinog slučaja, više individualist nego član društva ili više član društva nego individualist. Ali, kao što je primijetio Augustin Hamon u toku već spomenutog sondiranja mišljenja, ne može se ni zamisliti slobodara koji ne bi bio individualist.

Aux hiérarchies et aux contraintes du socialisme «autoritaire», l'anarchiste oppose deux sources d'énergie révolutionnaire: l'individu, la spontanéité des masses. L'anarchiste est, selon le cas, plus individualiste que sociétaire ou plus sociétaire qu'individualiste. Mais, comme l'a observé Augustin Hamon au cours du sondage d'opinion déjà mentionné, on ne peut concevoir un libertaire qui ne soit pas individualiste.

Stirner je rehabilitirao pojedinca u doba kad je, na filozofijskom planu, prevladavao hegelovski antiindividualizam i kad su, na planu društvene kritike, nepodobnosti buržoaskog egoizma većinu reformatora dovele do toga da naglašavaju upravo njegovu suprotnost. Nije li i riječ socijalizam nastala kao protuteža individualizmu?

Stirner a réhabilité l'individu à une époque où, sur le plan philosophique, dominait l'anti-individualisme hégélien et où, sur le plan de la critique sociale, les méfaits de l'égoïsme bourgeois avaient conduit la plupart des réformateurs à mettre l'accent sur son contraire : le mot socialisme n'est-il pas né comme antonyme d'individualisme ?

Stirner ističe unutarnju vrijednost pojedinca kao «jedinke», to jest nečega što nije istovjetno drugome a od prirode je stvoreno u samo jednom primjerku (pojam što ga potvrđuju najnovija biološka istraživanja). Dugo vremena je taj filozof, u krugovima anarhističke misli, ostao izoliran, ekscentrik kojega je slijedila samo mala sekta nepokorenih individualista. Danas se veličina i smjelost njegove misli pojavljuju u punome sjaju. Suvremeni svijet kada daje sebi u zadatak da pojedinca spasi od svih otuđenja koja ga more; to su kako otuđenja industrijskog ropstva tako i otuđenja totalitarnog konformizma. U jednom svome čuvenome članku iz 1933. godine, Simone Weil se žalila da u marksističkoj literaturi nikako ne nalazi odgovor na pitanja što ih nameću nužnosti obrane pojedinca od novih oblika ugnjetavanja koji nasljeđuju klasično kapitalističko ugnjetavanje. No, još prije sredine XIX. stoljeća, Stirner se potrudio da popuni tu zaista ozbiljnu prazninu.

Stirner exalte la valeur intrinsèque de l'individu «unique», c'est-à-dire à nul autre pareil, tiré par la nature à un seul exemplaire (notion que confirment les plus récentes recherches de la biologie). Pendant longtemps, ce philosophe est resté dans les cercles de la pensée anarchiste un isolé, un excentrique, que suivait seule une petite secte d'individualistes impénitents. Aujourd'hui la grandeur et l'audace de son propos apparaissent en pleine lumière. En effet, le monde contemporain semble se donner pour tâche de sauver l'individu de toutes les aliénations qui l'écrasent, celles de l'esclavage industriel comme celles du conformisme totalitaire. Simone Weil, dans un célèbre article de 1933, se plaignait de ne point trouver dans la littérature marxiste de réponse aux questions posées par les nécessités de la défense de l'individu contre les nouvelles formes d’oppression succédant à l'oppression capitaliste classique. Or cette lacune, grave en effet, Stirner s'est employé, dès avant le milieu du XIXe siècle, à la combler.

Kao pisac živa, prodorna stila, izražava se iskričavim aforizmima: «Nemojte u odustajanju od vas samih tražiti nekakvu slobodu koja vas lišava upravo vas samih, već potražite sami sebe (...). Neka svatko od vas bude jedno svemoćno Ja.» Ne postoji druga sloboda osim one koju pojedinac sam stekne. Dana, nametnuta sloboda nije sloboda, već «ukradena roba». «Ja sam jedini sudac koji može odlučiti o tome jesam li u pravu ili nisam.» «Jedino što nemam pravo činiti je ono što ne činim slobodna duha.» «Tvoje je pravo da budeš ono za što imaš snage.» Ono što izvršavaš, izvršavaš kao jedinstveni pojedinac. «Država, društvo, čovječanstvo ne mogu ukrotiti toga đavola.»

Écrivain au style vif, percutant, il s'exprime dans un crépitement d'aphorismes: «Ne cherchez pas dans le renoncement à vous-mêmes une liberté qui vous prive précisément de vous-mêmes, mais cherchez-vous vous-mêmes (...) Que chacun de vous soit un moi tout-puissant.» Il n'y a pas d'autre liberté que celle que l'individu conquiert lui-même. La liberté donnée, octroyée n'est pas une liberté, mais une «marchandise volée». «Il n'y a pas d'autre juge que moi-même qui puisse décider si j’ai raison ou non.» «Les seules choses que je n'ai pas le droit de faire sont celles que je ne fais pas d'un esprit libre.» «Tu as le droit d'être ce que tu as la force d'être.» «Ce que tu accomplis, tu l'accomplis en tant qu'individu unique.» «L'État, la société, l'Humanité ne peuvent dompter ce diable.»

Da bi se oslobodio, pojedinac prvo mora prosijati nasljeđe kojim su ga opteretili roditelji i odgajatelji. Mora pristupiti opsežnom poslu «desakraliziranja». I to započevši od takozvanog građanskog morala: «Kao i sama buržoazija, njegov teren, tako je i on još uvijek odveć blizak religijskom nebu, on je još uvijek premalo slobodan, sasvim nekritično pozajmljuje njene zakone koje naprosto presađuje na vlastiti teren, umjesto da stvori vlastite i neovisne doktrine.»
Stirner osobito napada seksualni moral . Ono što je kršćanstvo «izmudrovalo protiv strasti» apostoli laicizma naprosto preuzimaju kao svoje. Oni odbijaju čuti zov tijela. Svu svoju revnost usredotočuju protiv toga. Udaraju «nemoral ravno u njušku». Moralna predrasuda, koju im je usadilo kršćanstvo, hara osobito u narodnim masama: «Narod bjesomučno gura policiju protiv svega onoga što mu izgleda nemoralno ili samo nepoćudno, a taj narodni bijes u prilog morala štiti instituciju policije bolje negoli bi to ikada mogla učiniti bilo koja vlada.»

Pour s'affranchir, l'individu doit commencer par passer au crible le bagage dont l'ont obéré ses géniteurs et ses éducateurs. Il doit se livrer à un vaste travail de «désacralisation». A commencer par la morale dite bourgeoise: «Comme la bourgeoisie elle-même, son train propre, elle est encore trop près du ciel religieux, elle est encore trop peu libre, elle lui emprunte sans aucune critique ses lois, qu'elle transplante purement et simplement sur son propre terrain, au lieu de se créer des doctrines propres et indépendantes.» Stirner en veut tout particulièrement à la morale sexuelle. Ce que le christianisme «a machiné contre la passion», les apôtres du laïcisme le reprennent purement et simplement à leur compte. Ils se refusent à entendre les appels de la chair. Ils déploient leur zèle contre elle. Ils frappent l’«immoralité en pleine gueule». Le préjugé moral que leur a inculqué le christianisme sévit, notamment, au sein des masses populaires: «Le peuple pousse furieusement la police contre tout ce qui lui paraît immoral ou simplement inconvenant, et cette furie populaire en faveur de la morale protège plus l'institution de la police que ne le pourrait jamais faire le gouvernement.»

Pretekavši suvremenu psihoanalizu, Stirner promatra i osuđuje interioriziranje. Još od djetinjstva, usađuju nam se moralne predrasude. Moral je postao «unutrašnja snaga kojoj se ne mogu odrvati». «Njegov despotizam deset je puta gori od onog prethodnog jer on grmi u mojoj svijesti.» «Mlade u čoporu tjeramo u školu kako bi naučili stare i otrcane fraze, i kad napamet znaju pusto naklapanje starijih, onda ih proglašavamo odraslima.» I Stirner se pokazuje kao ikonoklast: «Bog, savjest, zadaće, zakoni, sve su to zablude kojima su nam ispunili um i srce.» Pravi zavodnici i kvaritelji mladeži jesu svećenici, roditelji koji «pogrešno usmjeruju mlada srca i zaglupljuju mlade glave». Ako postoji neko «đavolsko» djelo, onda je to taj navodni božji glas što je uveden u svijest.

Stirner, devançant la psychanalyse contemporaine, observe et dénonce l'intériorisation. Dès l'enfance les préjuges moraux nous ont été ingurgités. La morale est devenue «une puissance intérieure à laquelle je ne puis me soustraire». «Son despotisme est dix fois pire qu'antérieurement puisqu'il gronde dans ma conscience.» «On pousse les jeunes en troupeau à l'école afin qu'ils apprennent les vieilles ritournelles et quand ils savent par coeur le verbiage des vieux, on les déclare majeurs». Et Stirner se fait iconoclaste: «Dieu, la conscience, les devoirs, les lois sont des bourdes dont on nous a bourré la cervelle et le coeur.» Les vrais séducteurs et corrupteurs de la jeunesse, ce sont les prêtres, les parents qui «embourbent les jeunes coeurs et abêtissent les jeunes têtes». S'il est une oeuvre «diabolique», c'est bien cette prétendue voix divine que l'on a introduite dans la conscience.

Stirner i u svome rehabilitiranju pojedinca otkriva frojdovsku podsvijest. Vlastito Ja nikako se ne može pojmiti. O njega se «drobi u prah carstvo misli, umovanja i duha». Ono je neizrazivo, nepojmljivo, nezamislivo. I u tim briljantnim aforizmima nazire se kao prvi odjek egzistencijalne filozofije: «Polazim od jedne hipoteze time što sebe uzimam za hipotezu (...). Njome se služim samo zato da bih u tome uživao i time se pothranjivao (...). Postojim samo ukoliko se time hranim (...). Činjenica da se sam apsorbiram znači da postojim.»

Stirner découvre aussi, dans sa réhabilitation de l'individu, le subconscient freudien. Le Moi ne se laisse pas appréhender. Contre lui, «l'empire de la pensée, de la cogitation, de l'esprit, se brise en miettes». Il est l’inexprimable, l'inconcevable, l'insaisissable. Et l'on entend à travers ses brillants aphorismes comme un premier écho de la philosophie existentielle: «Je pars d'une hypothèse en Me prenant pour hypothèse (...). Je m'en sers uniquement pour en jouir et m'en repaître (...). Je n'existe qu'en tant que Je m'en nourris (...). Le fait que je M'absorbe signifie que J'existe.»

Naravno, žar koji tjera Stirnerovo pero povremeno ga zapliće u paradokse. Izbacuje i pokoji asocijalni aforizam. Događa mu se da dođe do zaključaka kako je život u društvu nemoguć: «Mi ne težimo zajedničkome već odvojenome životu.» «Smrt je narod! Dobar dan Meni!» «Sreća naroda moja je nesreća.» «Ako je meni ispravno, onda je ispravno. Moguće je da to drugima nije ispravno; to je njihova stvar, a ne moja; neka se onda sami i brane.»

Bien entendu, la verve qui emporte la plume de Stirner le fourvoie de temps à autre dans des paradoxes. Il lâche des aphorismes asociaux. Il lui arrive de conclure à l'impossibilité de la vie en société: «Nous n'aspirons pas à la vie commune, mais à la vie à part.» «Mort est le peuple ! Bonjour Moi!» «Le bonheur du peuple est mon malheur.» « Si c'est juste pour moi, c'est juste. Il est possible (...) que ce ne soit pas juste pour les autres ; c’est leur affaire et non la mienne : qu'ils se défendent.»

Ali ti povremeni napadi možda ne odražavaju bit njegove misli. Unatoč tom svome pustinjačkom razmetanju, Stirner teži životu u zajednici. Kao većinu izoliranih, začahurenih i introvertnih ljudi, tako i njega mori nostalgija. Upita li ga tkogod kako to da bi mu vlastita ekskluzivnost mogla dopustiti život u društvu, on odgovara da odnose sa sebi sličnima može održavati samo onaj tko shvaća svoju «jedinstvenost». Pojedinac treba prijatelje, pomoć; ako, na primjer, piše knjige, potrebne su mu uši. Sjedinjuje se sa svojim bližnjim kako bi ojačao vlastitu moć te da bi zajedničkom snagom izvršio više negoli bi to mogao sam. «Ako za tobom stoji nekoliko milijuna drugih koji bi te štitili, onda zajedno tvorite značajnu silu pa ćete pobjedu lako izvojevati.» Ali i to samo pod jednim uvjetom – ti odnosi s drugima moraju biti dobrovoljni i slobodni, tako da se od njih uvijek može odustati. Stirner razlikuje već otprije uspostavljeno društvo, koje predstavlja prisilu, i udruživanje, koje je u stvari slobodan čin: «Društvo se koristi tobom, a ti se koristiš udruživanjem.» Udruživanje svakako podrazumijeva stanovito žrtvovanje, ograničenje slobode. Ali to nije žrtvovanje javnoj stvari: «Na to me je naveo samo moj osobni interes.»

Mais ces ruades occasionnelles ne traduisent peut-être pas le fond de sa pensée. Stirner, en dépit de ses rodomontades d'ermite, aspire à la vie communautaire. Comme la plupart des isolés, des emmurés, des introvertis, il en a la lancinante nostalgie. A qui lui demande comment son exclusivisme pourrait lui permettre de vivre en société, il répond que seul l'homme qui a compris son «unicité» peut avoir des rapports avec ses semblables. L'individu a besoin d'amis, d'assistance ; si, par exemple, il écrit des livres, il a besoin d'oreilles. Il s'unit avec son prochain pour renforcer sa puissance et accomplir davantage par la force commune que ne le pourrait chacun isolément. «S'il y a derrière toi quelques millions d'autres pour te protéger, vous formez ensemble une puissance importante et vous aurez facilement la victoire.» Mais à une condition: ces rapports avec autrui doivent être volontaires et libres, constamment résiliables. Stirner distingue la société préétablie, qui est contrainte, de l'association, qui est un acte libre: «La société se sert de toi, et c'est toi qui te sers de l'association.» Certes l'association implique un sacrifice, une imitation de la liberté. Mais ce sacrifice n'est pas consenti à la chose publique : «C'est mon intérêt personnel seul qui m'y a amené.»

Autor djela Jedinstveni i njegova svojina susreće se osobito sa suvremenim preokupacijama kad načinje problem Partije, i to pozivajući se izričito na onu komunističku. Upušta se u strogu kritiku konformizma Partije. «Uvijek i posvuda treba slijediti vlastitu partiju; njena osnovna načela treba svakako odobravati i podržavati.» «Članovi (...) se podvrgavaju najmanjim željama Partije.» Partijski program mora «za njih biti siguran, neosporan (...). Partiji treba pripadati dušom i tijelo (...). Onaj tko prelazi iz jedne Partije u drugu, odmah se počinje smatrati otpadnikom.» Prema Stirneru, monolitna partija prestaje biti udružbom; to je tek lešina. Stoga on i odbacuje takvu Partiju, ali ne i nadu u mogućnost političkog udruživanja: «Uvijek ću naći dovoljno ljudi koji će se sa mnom udružiti a da pri tome ne moraju prisegnuti mojoj zastavi.» Partiji bi mogao pristupiti samo onda kad ona ne bi sadržavala «ništa obavezno». Jedini uvjet njegovu eventualnom pristupanju bio bi taj da se «ne dadne uhvatiti od Partije». «Partija je za njega uvijek samo jedna stranka, on pripada toj stranci, on sudjeluje.» «Slobodno se udružuje, a isto tako ponovo uzima svoju slobodu.»

L'auteur de l'Unique et sa Propriété rencontre, tout particulièrement, les préoccupations contemporaines lorsqu'il aborde le problème du Parti en se référant expressément à celui des communistes. Il se livre à une critique sévère du conformisme de Parti. «Il faut suivre son Parti toujours et partout ; ses principes essentiels, il faut absolument les approuver et les soutenir.» «Les membres (...) se plient aux moindres désirs du Parti. Le programme du Parti doit «être pour eux le certain, l'indubitable (...). On doit appartenir corps et âme au Parti (...). Qui passe d'un Parti à un autre se fait traiter aussitôt de renégat.» Un Parti monolithique cesse, aux yeux de Stirner, d'être une association ; il n'est plus qu'un cadavre. Aussi rejette-t-il un tel Parti, mais non l'espoir d'entrer dans une association politique: «Je trouverai toujours assez de gens qui s'associeront avec moi sans avoir à prêter serment à mon drapeau.» Il ne pourrait rejoindre le Parti que s'il n'avait «rien d'obligatoire». La seule condition de son éventuelle adhésion serait qu'il ne puisse «se laisser prendre par le Parti». «Le Parti n'est toujours pour lui rien d'autre qu'une partie, il est de la partie, il prend part.» «Il s'associe librement et reprend de même sa liberté.»

Ovom Stirnerovom rezoniranju nedostaje samo jedno razjašnjene, iako se ono više ili manje implicitno javlja u njegovim spisima. Naime, njegova koncepcija jedinstvenosti pojedinca nije samo «egoistična», u prilog vlastitog «Ja», već ona koristi i zajednici. Ljudsko udruživanje plodno je samo onda ako ne mrvi pojedinca i ako, naprotiv, razvija njegovu inicijativu, njegovu stvaralačku energiju. Nije li snaga neke stranke zbir svih pojedinačnih snaga koje je sačinjavaju?

Il ne manque qu'une explicitation dans le raisonnement de Stirner, bien qu'elle soit plus ou moins sous-jacente à travers ses écrits, à savoir : sa conception de l'unicité individuelle n'est pas seulement «égoïste», profitable à son «Moi», mais elle est rentable aussi pour la collectivité. Une association humaine n'est féconde que si elle ne broie pas l'individu, que si, au contraire, elle développe son initiative, son énergie créatrice. La force d'un parti, n'est-ce pas l'addition de toutes les forces individuelles qui le composent ?

Spomenuti propust potječe od činjenice da stirnerovska sinteza pojedinca i društva postaje nepotpuna, manjkava. U misli toga buntovnika, asocijalno i socijalno se sukobljavaju ali se nikako ne stapaju. Kasnije su mu to, s pravom, predbacivali udružbeni anarhisti.

La lacune en question provient du fait que la synthèse stirnérienne de l'individu et de la société demeure incomplète, boiteuse. L'asocial et le social s'affrontent dans la pensée de ce révolté sans toujours se fondre. Les anarchistes sociétaires, à juste titre, lui en feront grief.

Oni su mu to utoliko žešće predbacivali jer je Stirner, bez sumnje loše informiran, počinio tu zabludu što je Proudhona svrstao među «autoritarne» komuniste koji, u ime «društvene zadaće», osuđuju svaku individualističku težnju. No, ako je i istina da je Proudhon ismijao stirnerovsko «obožavanje» pojedinca, [2.] njegovo cjelokupno djelo je traženje sinteze ili, štoviše, «uravnoteženja» brige za pojedinca i društvenog interesa, pojedinačne i zajedničke snage. «Budući da je individualizam prvorazredna činjenica čovječanstva, udruživanje je njen komplementarni termin.» «Jedni, smatrajući da čovjek vrijedi samo kroz društvo (...), nastoje pojedinca apsorbirati unutar zajednice. Takav je (...) komunistički sistem, gubljenje prava na ličnost u ime društva (...). To je tiranija, mistična i anonimna tiranija, a ne udruživanje (...). Ljudska osoba lišena je svojih prerogativa, pa je i društvo ostalo bez svog životnog načela.»

[2] Nije imenovao Stirnera; nije dakle sigurno da ga je pročitao.

Ils le feront avec d'autant plus d'aigreur que Stirner, sans doute mal informé, avait commis l'erreur de ranger Proudhon parmi les communistes «autoritaires» qui au nom du «devoir social» condamnent l'aspiration individualiste. Or, s'il est vrai que Proudhon a persiflé l’«adoration» stirnérienne de l'individu [2], son œuvre entière est la recherche d'une synthèse ou, plutôt, d'une équilibration entre le souci de l'individu et l'intérêt de la société, entre la force individuelle et la force collective. «Comme l'individualisme est le fait primordial de l'humanité, l'association en est le terme complémentaire.» «Les uns, considérant que l'homme n'a de valeur que par la société (...) tendent à absorber l'individu dans la collectivité. Tel est (...) le système communiste, la déchéance de la personnalité au nom de la société (....) C'est de la tyrannie, une tyrannie mystique et anonyme; ce n'est pas de l'association (...). La personne humaine destituée de ses prérogatives, la société s'est trouvée dépourvue de son principe vital.»

[2] Sans nommer Stirner, donc il n'est pas certain qu'il l'ait lu.

Ali, u suprotnom smislu, Proudhon napada individualističku utopiju koja gomila niz individualnosti, bez ičeg organičkoga, bez kolektivne snage, te se pokazuje nesposobnom riješiti problem usklađivanja interesa. Zaključak je da nije ni za komunizam ni za neograničenu slobodu. «Imamo odviše uzajamnih interesa, odviše zajedničkih stvari.»

Mais, en sens contraire, Proudhon s'en prend à l'utopie individualiste qui agglomère des individualités juxtaposées, sans rien d'organique, sans force de collectivité, et se révèle incapable de résoudre le problème de l'accord des intérêts. Pour conclure : ni communisme, ni liberté illimitée. «Nous avons trop d'intérêts solidaires, trop de choses communes.»

Bakunjin pak istovremeno naginje i individualizmu i udruživanju. On neprestano ponavlja da će biti moguće uspostaviti slobodno društvo samo polazeći od slobodna pojedinca. Kad god govori o pravima što ih treba zajamčiti pojedinim zajednicama, kao što je na primjer pravo na samoopredjeljenje i odvajanje, onda pazi da na čelo korisnika stavi pojedinca. Pojedinac ima dužnosti prema društvu samo ukoliko je pristao na to da bude njegov pripadnik. Svatko je slobodan da se udruži ili da se ne udruži i, ako to želi, da ode «živjeti u pustinje ili prašume među divlje zvijeri». «Sloboda je apsolutno pravo svakog ljudskog bića da za svoje čine ne traži drugu sankciju osim vlastite savjesti, da ih utvrđuje samo vlastitom voljom, te da, prema tome, za njih bude odgovoran ponajprije samo u odnosu na sebe.» U spomenutom nabrajanju odgovornosti, društvo, s obzirom na pojedinca, ima više dužnosti nego prava. Društvo nad pojedincem, ako je on punoljetan, ne vrši «nadzor ni autoritet», već mu duguje «zaštitu njegove slobode».

Bakounine, à son tour, est, à la fois, individualiste et sociétaire. Il ne cesse de répéter que c'est en partant de l'individu libre que pourra s'élever une société libre. Chaque fois qu'il énonce des droits qui doivent être garantis à des collectivités, tels que le droit d'autodétermination et de sécession, il prend soin de placer l'individu en tête de ses bénéficiaires. L'individu n'a des devoirs vis-à-vis de la société que dans la mesure où il a consenti librement à en faire partie. Chacun est libre de s'associer ou de ne point s'associer, d'aller, s'il le désire, «vivre dans les déserts ou dans les forêts parmi les bêtes sauvages». «La liberté, c'est le droit absolu de chaque être humain de ne point chercher d'autre sanction à ses actes que sa propre conscience, de ne les déterminer que par sa volonté propre et de n'en être, par conséquent, responsable que vis-à-vis de lui-même d’abord.» La société dont l'individu a choisi librement de faire partie ne figure dans la susdite énumération des responsabilités qu'au second rang. Et elle a vis-à-vis de lui plus de devoirs que de droits : elle n'exerce sur lui, à condition qu'il soit majeur, «ni surveillance ni autorité», mais elle lui doit «la protection de sa liberté».

Bakunjin je otišao veoma daleko zahtijevajući u praksi «apsolutnu i potpunu slobodu». Imam pravo na to da svojom osobom raspolažem kako me volja, na to da budem neradnik ili aktivan, da živim pošteno, od vlastita rada, ili da sramotno iskorištavam privatno milosrđe ili povjerenje. Samo jedan uvjet – neka to milosrđe i povjerenje budu dobrovoljni i neka mi budu ukazivani samo od strane punoljetnih osoba. Imam dapače pravo na to da stupam u udružbe koje, svojim ciljem jesu ili bi mogle izgledati «nemoralnima». Bakunjin ide tako daleko da, u svojoj brizi za slobodom, dopušta čak i to da se može pristupiti čak i onim udruženjima kojima bi cilj bio narušavanje i uništenje pojedinačne ili javne slobode: «Sloboda se može i mora braniti samo slobodom; stoga je opasna besmislica svaka želja da se na nju nasrće pod prividnom izlikom da je se štiti.»

Bakounine pousse très loin la pratique d'une «liberté absolue et complète». J'ai le droit de disposer de ma propre personne à ma guise, d'être fainéant ou actif, de vivre soit honnêtement, par mon propre travail, soit même en exploitant honteusement la charité ou la confiance privée. Une seule condition: que cette charité et cette confiance soient volontaires et ne me soient prodiguées que par des individus majeurs. J'ai même le droit d'entrer dans des associations qui, par leur objet, seraient, ou paraîtraient «immorales». Bakounine va jusqu'à admettre, dans son souci de liberté, que j'adhère à celles qui auraient pour objet la corruption et la destruction de la liberté individuelle ou publique : «La liberté ne peut et ne doit se défendre que par la liberté ; et c'est un contresens dangereux que de vouloir y porter atteinte sous le prétexte spécieux de la protéger.»

Što se pak tiče etičkog problema, Bakunjin je uvjeren da je «nemoralnost» posljedica poročne organiziranosti društva. Stoga društvo treba sasvim uništiti. Moralizirati se može samo slobodom. Svako ograničenje, nametnuto pod izlikom zaštite morala, uvijek je bilo na štetu morala. Represija nije ni izdaleka zaustavila širenje nemorala, već ga je oduvijek još dublje i još šire razvijala. Stoga je uzalud suprotstavljati mu krutost zakonodavstva koje bi gazilo osobnu slobodu. Prema parazitskim, neradinim i zločinačkim osobama, Bakunjin pristaje samo na jednu sankciju – oduzimanje političkih prava, tj. garancija što ih društvo daje pojedincu. Svaki pojedinac ima isto tako pravo na to da sam otuđi svoju slobodu, ali u tom slučaju lišen je uživanja svojih političkih prava onoliko koliko traje to dobrovoljno robovanje.

Quant au problème éthique, Bakounine est persuadé que l’«immoralité» est la conséquence d'une organisation vicieuse de la société. Il faut donc détruire cette dernière de fond en comble. On ne peut moraliser que par la seule liberté. Toute restriction imposée sous le prétexte de protéger la morale a toujours tourné au détriment de celle-ci. La répression, loin d'avoir arrêté le débordement de l'immoralité, l'a toujours plus profondément et plus largement développée. Il est donc oiseux de lui opposer les rigueurs d'une législation qui empiéterait sur la liberté individuelle. Pour les personnes parasitaires, oisives, malfaisantes, Bakounine n'admet qu'une sanction: la privation des droits politiques, c'est-à-dire des garanties accordées par la société à l'individu. De même, tout individu a le droit d'aliéner lui-même sa liberté, mais, alors, il est destitué de la jouissance de ses droits politiques pendant la durée de cette servitude volontaire.

Ako je riječ o zločincima, na njih valja gledati kao na bolest, a na njihovo kažnjavanje više kao na liječenje negoli krivično gonjenje od strane društva. Štoviše, osuđeni pojedinac mora zadržati pravo na to da ne bude podvrgnut izrečenoj presudi ako izjavi da više ne želi biti pripadnik toga društva. Društvo pak ima pravo da ga isključi te da ga proglasi lišenim društvene garancije i zaštite.

S'il s'agit de crimes, ils doivent être regardés comme une maladie et leur punition comme une cure plutôt que comme une vindicte de la société. Au surplus l'individu condamné doit conserver le droit de ne pas se soumettre à la peine encourue en déclarant qu'il ne veut plus faire partie de la société en question. Celle-ci, en retour, a le droit de l'expulser de son sein et de le déclarer en dehors de sa garantie et de sa protection.

Ali Bakunjin nipošto nije nihilist. Proklamiranje potpune osobne slobode nije ga navelo da poriče sve društvene obaveze. Svaki pojedinac postaje slobodan samo slobodom drugih. «Svoju slobodnu individualnost čovjek ostvaruje samo tako što se upotpunjuje svim pojedincima koji ga okružuju i samo zahvaljujući radu i kolektivnoj moći društva.» Udruživanje je dobrovoljno, ali zbog njegovih golemih prednosti Bakunjin nimalo ne sumnja u to da će «svi biti skloni udruživanju». Čovjek je u isti mah «najindividualnija i najdruštvenija životinja».

Mais Bakounine n'est nullement un nihiliste. La proclamation de l'absolue liberté individuelle ne lui fait pas renier toute obligation sociale. Je ne deviens libre que par la liberté des autres. «L'homme ne réalise sa libre individualité qu'en se complétant de tous les individus qui l'entourent et seulement grâce au travail et à la puissance collective de la société.»  L'association est volontaire, mais il ne fait aucun doute pour Bakounine que, vu ses énormes avantages, «l'association sera préférée par tout le monde». L'homme est à la fois «le plus individuel et le plus social des animaux».

Stoga Bakunjin nije nimalo nježan prema egoizmu u vulgarnom smislu te riječi, prema buržoaskom individualizmu «koji pojedinca nagoni da osvaja i uspostavlja vlastito blagostanje (...) unatoč svima, na štetu i preko leđa drugih». «Ta usamljena i apsolutna ljudska jedinka je fikcija, poput one o Bogu.» «Potpuno izoliranje isto je što i intelektualna smrt, pa i ona moralna i materijalna.»

Aussi notre auteur n'est-il pas tendre pour l'égoïsme au sens vulgaire du mot, pour l'individualisme bourgeois «qui pousse l'individu à conquérir et à établir son propre bien-être (...) malgré tout le monde, au détriment et sur le dos des autres». «Cet individu humain solitaire et abstrait est une fiction, pareille à celle de Dieu.» «L'isolement absolu, c'est la mort intellectuelle, morale et matérielle aussi.»

Široki i sintetični Bakunjinov duh predlaže da se premosti jaz između pojedinca i masovnog pokreta: «Cjelokupan društveni život nije drugo do neprekidna uzajamna ovisnost pojedinca i masa. Svi pojedinci , čak i oni najinteligentniji, najjači (...), u svakome trenutku svoga života, ujedno su pokretači i proizvodi volja i čina masa.» Za anarhiste, revolucionarni pokret je produkt tog uzajamnog djelovanja; stoga oni, sa gledišta akcionog učinka, pridaju jednako značenje pojedinačnoj akciji i zajedničkoj, samostalnoj akciji masa.

Esprit large et synthétique, Bakounine propose de jeter un pont entre les individus et le mouvement des masses: «Toute vie sociale n'est autre chose que cette dépendance mutuelle incessante des individus et des masses. Tous les individus, même les plus intelligents, les plus forts (...) sont à chaque instant de leur vie, à la fois des promoteurs et les produits des volontés et de l'action des masses.» Pour l'anarchiste, le mouvement révolutionnaire est le produit de cette action réciproque ; aussi attache-t-il, du point de vue de la rentabilité militante, une égale importance à l'action individuelle et à l'action collective, autonome, des masses.

Duhovno sljedbenici Bakunjinovi, kao na primjer španjolski anarhisti, iako su bili obuzeti idejom socijalizacije, ipak nisu propustili to da svečano zajamče, i to uoči revolucije u srpnju 1936., svetu samostalnost pojedinca. Diego Abad de Santillan je napisao: «Vječna težnja za jedinstvenošću doći će do izražaja na tisuću načina: pojedinac neće biti gušen nekakvim izravnavanjem (...). Individualizam, osobna sklonost i osebujnost naći će dovoljno polje za svoje izražavanje.»

Les héritiers spirituels de Bakounine, les anarchistes espagnols, bien que férus de socialisation, n'omettront pas de garantir solennellement, à la veille même de la Révolution de juillet 1936, l'autonomie sacrée de l'individu : «L'éternelle aspiration à l'unicité, écrira Diego Abad de Santillan, s'exprimera de mille manières ; l'individu ne sera pas étouffé par un quelconque nivellement (...) L'individualisme, le goût particulier, la singularité trouveront un champ suffisant pour se manifester.»









LES SOURCES D’ÉNERGIE: LES MASSES
(Izvori energije : mase)







La Révolution de 1848 a fait découvrir à Proudhon que les masses sont la force motrice des révolutions: «Les révolutions, observe-t-il à la fin de 1849, ne reconnaissent pas d'initiateurs ; elles viennent quand le signal des destinées les appelle ; elles s'arrêtent quand la force mystérieuse qui les fait éclore est épuisée.» «Toutes les révolutions se sont accomplies par la spontanéité du peuple ; si quelquefois les gouvernements ont suivi l'initiative populaire, ç'a été comme forcés et contraints. Presque toujours ils ont empêché, comprimé, frappé.» «Le peuple, quand il est livré à son seul instinct voit toujours plus juste que lorsqu'il est conduit par la politique de ses meneurs.» «Une révolution sociale (..) n'arrive pas au commandement d'un maître ayant sa théorie toute faite, ou sous la dictée d'un révélateur. Une révolution vraiment organique, produit de la vie universelle, bien qu'elle ait ses messagers et ses exécuteurs, n'est vraiment l'oeuvre de personne.» La révolution doit être menée par en bas et non par en haut. Une fois la crise révolutionnaire franchie, la reconstruction sociale devrait être l'oeuvre des masses populaires elles-mêmes. Proudhon affirme "la personnalité et l'autonomie des masses".


Revolucija je 1848. godine Proudhonu ukazala na to da su mase pokretačka snaga revolucija. Koncem 1949. godine primijetio je sljedeće: «Revolucije ne priznaju začetnike; one dolaze kad ih zove glas sudbine; prekidaju se onda kad se iscrpi ona tajanstvena snaga koja ih je izazvala.» «Sve revolucije izvršene su spontanošću naroda; ako su koji put i vlade slijedile narodnu inicijativu, onda je to bilo zato što su bile pomalo prisiljene i primorane. Gotovo uvijek su one sprječavale, suzbijale, udarale.» «Narod kada je prepušten golome instinktu, vidi uvijek točnije nego onda kad se rukovodi politikom onih koji njime upravljaju.» «Do socijalne revolucije (...) ne dolazi po nalogu nekoga gospodara koji ima već gotovu teoriju ili po diktatu nekakvoga vidovnjaka. Revolucija koja je doista organička i produkt univerzalnog života, iako ima svoje glasnike i svoje izvršitelje, nije u stvari ničije djelo.» Revoluciju treba povesti odozdo, a ne odozgo. Nakon što je revolucionarna kriza prebrođena, društvena obnova trebala bi biti djelo samih narodnih masa. Proudhon potvrđuje «ličnost i samostalnost masa».
 
Bakounine, à son tour, ne se lasse pas de répéter qu'une révolution sociale ne peut être ni décrétée ni organisée par en haut, mais qu'elle ne peut être faite ni amenée à son plein développement que par l'action spontanée et continue des masses. Les révolutions «viennent comme un larron dans la nuit». Elles sont «produites par la force des choses». «Elles se préparent longtemps dans la profondeur de la conscience instinctive des masses populaires — puis elles éclatent, suscitées en apparence souvent par des causes futiles». «On peut les prévoir, en pressentir l'approche (...), mais jamais en accélérer l'explosion.» «La révolution sociale anarchiste (...) surgit d'elle-même, au sein du peuple, en détruisant tout ce qui s'oppose au débordement généreux de la vie populaire afin de créer ensuite, à partir des profondeurs mêmes de l'âme populaire, les nouvelles formes de la vie sociale libre.» Dans l'expérience de la Commune de 1871, Bakounine trouve une confirmation éclatante de ses vues. Les communards avaient la conviction que, dans la révolution sociale, «l'action des individus était presque nulle et l'action spontanée des masses devait être tout». 


Bakunjin pak uporno ponavlja da se socijalna revolucija ne može ni dekretirati ni organizirati odozgo, te da do njena punoga razmaha može dovesti samo spontana i stalna akcija masa Revolucije «dolaze kao tat noću». One «nastaju silom prilika». «Dugo vremena se pripremaju u dubini instinktivne svijesti narodnih masa, a zatim izbijaju, izazvane često naoko beznačajnim uzrocima». «Možemo ih predvidjeti, naslutiti njihovo približavanje (...), ali nikad ne možemo ubrzati njihovu eksploziju.» «Anarhistička socijalna revolucija (...) izbija sama od sebe, u narodu, uništavajući sve što se suprotstavlja punome poletu narodnoga života kako bi zatim, polazeći upravo iz dubina narodne duše, stvorila nove oblike slobodnog društvenog života.» U iskustvu Pariške komune 1871. godine Bakunjin nalazi jasnu potvrdu svojih gledišta. Komunari su bili uvjereni da, u socijalnoj revoluciji, «akcija pojedinca nije gotovo nikakva te da spontana akcija masa mora biti sve».

Kropotkine, comme ses devanciers, célèbre «cet admirable esprit d'organisation spontanée que le peuple (...) possède à un si haut degré et qu'on lui permet si rarement d'exercer». Pour ajouter, narquoisement: «Il faut avoir eu, toute sa vie, le nez dans les paperasses pour en douter.»


Kropotkin, kao i njegovi prethodnici, slavi «taj divan duh spontane organiziranosti što ga narod (...) ima u tolikoj mjeri a koji mu tako rijetko dopuštaju da ga izrazi». A zatim podrugljivo dodaje: «Tko u to sumnja, mora da je čitav svoj život proveo zabivši nos u nekakve papirčine.»

Mais l'anarchiste, après ces affirmations généreusement optimistes, se trouve, tout comme d'ailleurs son frère ennemi, le marxiste, aux prises avec une grave contradiction. La spontanéité des masses est essentielle, prioritaire, mais elle ne suffit pas à tout. Pour qu'elle atteigne à la conscience, l'assistance d'une minorité de révolutionnaires capables de penser la révolution se révèle indispensable. Comment éviter que cette élite ne mette à profit sa supériorité intellectuelle pour se substituer aux masses, paralyser leur initiative, voire leur imposer une nouvelle domination ?


No nakon tih i te kako optimističnih tvrdnji, anarhist, baš kao i njegov zavađeni brat marksist, suočen je s jednim ozbiljnim proturječjem. Bitna, prioritetna je spontanost masa, no ona nije još uvijek sasvim dovoljna. Da bi ona doprla do svijesti, ukazuje se neophodnost pomoći od strane jedne manjine revolucionara koji su kadri zamisliti takvu revoluciju. Kako pak izbjeći to da takva elita ne iskoristi svoju intelektualnu nadmoć kako bi zauzela mjesto masa, paralizirala njihovu inicijativu, to jest nametnula im novu vlast?
 
Proudhon, après son exaltation idyllique de la spontanéité, en vient à constater l'inertie des masses, à déplorer le préjugé gouvernemental, l'instinct de déférence, le complexe d'infériorité qui entravent l'élan populaire. L'action collective du peuple doit en conséquence être suscitée. Si une révélation ne leur venait pas du dehors, la servitude des classes inférieures pourrait se prolonger indéfiniment. Et il concède que «les idées qui à toutes les époques ont agité les masses étaient écloses antérieurement dans le cerveau de quelques penseurs (...). La priorité ne fut jamais aux multitudes (...). La priorité en tout acte de l'esprit est à l'individualité». L'idéal serait que ces minorités conscientes fissent passer leur science, la science révolutionnaire, dans le peuple. Mais Proudhon semble sceptique quant à la praticabilité d'une telle synthèse : ce serait, selon lui, méconnaître la nature envahissante de l'autorité. Tout au plus pourrait-on en équilibrer les deux éléments.


Nakon idiličkog isticanja spontanosti, Proudhon ipak ustvrđuje da su mase inertne te osuđuje predrasudu od vladavine, instinkt sumnjičavosti i kompleks manje vrijednosti što sputavaju polet naroda. Upravo stoga zajedničku akciju naroda valja pobuditi. Kad im takvo otkriće ne bi došlo izvana, robovanje nižih društvenih slojeva moglo bi se produžiti u nedogled. Stoga on dopušta da su «ideje, koje su u svim razdobljima pokretale mase, prethodno nastale u umu nekolicine mislilaca (...). To prvenstvo nikada nije pripadalo mnoštvu (...). Pri svakome duhovnome činu prvenstvo pripada individualnosti». Idealno bi bilo kad bi te svjesne manjine svoje umijeće, revolucionarno umijeće, prenijele narodu. No čini se da je Proudhon skeptik kad je u pitanju izvedivost jedne takve sinteze; po njegovim riječima, to bi značilo ne poznavati opčinjavajuću moć vlasti. U najboljem slučaju, ta dva elementa mogla bi se «uravnotežiti».

Bakounine, avant de se convertir, vers 1864, à l'anarchisme, a tenu les fils de conspirations et de sociétés secrètes et il s'est familiarisé avec l'idée, typiquement blanquiste, que l'action minoritaire doit devancer l'éveil des larges masses, pour ensuite, les ayant tirées de leur léthargie, s'adjoindre leurs éléments les plus avancés. Dans l'internationale ouvrière, vaste mouvement prolétarien enfin constitué, le problème se pose de façon différente. Cependant Bakounine, devenu anarchiste, demeure convaincu de la nécessité d'une avantgarde consciente: «Pour le triomphe de la révolution contre la réaction, il est nécessaire qu'au milieu de l'anarchie populaire qui constituera la vie même et toute l'énergie de la révolution, l'unité de la pensée et de l'action révolutionnaires trouve un organe.» Un groupe plus ou moins nombreux d'individus inspirés par la même pensée et tendant vers le même but doit exercer une «action naturelle sur les masses». «Dix, vingt ou trente hommes bien entendus et bien organisés entre eux, et qui savent où ils vont et ce qu'ils veulent, en entraînent facilement cent, deux cents, trois cents ou même davantage.» "Ce que nous devons former, ce sont les états-majors bien organisés et bien inspirés des chefs du mouvement populaire." 


Prije negoli je, negdje oko 1864. godine, prišao anarhizmu, Bakunjin je držao konce urota i raznih tajnih udruženja te mu je bila bliska tipično blankistička zamisao o tome da akcija manjine mora prethoditi buđenju širokih masa kako bi zatim, nakon što ih se izvuče iz njihove letargije, sebi priključili njihove najnaprednije dijelove. Problem je nešto drugačiji u radničkoj internacionali, u tom širokom i konstituiranom proleterskom pokretu. Međutim, postavši anarhist, Bakunjin je i dalje uvjeren u potrebu postojanja jedne svjesne avangarde: «Za pobjedu revolucije nad reakcijom neophodno je da, usred narodne anarhije koja će tvoriti sam život i cjelokupnu energiju revolucije, u nekom organu bude zastupljeno jedinstvo revolucionarne misli i akcije.» Stanovito «prirodno djelovanje na mase» mora vršiti veća ili manja grupa pojedinaca nadahnutih istom mišlju i koji teže istome cilju. «Deset, dvadeset ili trideset dobro upućenih i međusobno dobro organiziranih ljudi, koji znaju kamo idu i što hoće, lako povuku za sobom sto, dvjesta, trista, pa i više ljudi.» «Na nama je da stvorimo dobro organizirane i ispravno nadahnute štabove vođa narodnoga pokreta.»

Les moyens préconisés par Bakounine ressemblent fort à ce que le jargon politique moderne désigne sous le nom de «noyautage». Il s'agit de travailler «sous main» les individus les plus intelligents et les plus influents de chaque localité «pour que cette organisation soit autant que possible conforme à nos principes. Tout le secret de notre influence est là». Les anarchistes doivent être comme de «pilotes invisibles» au milieu de la tempête populaire. Ils doivent la diriger, non par un «pouvoir ostensible», mais par une "dictature sans écharpe, sans titre, sans droit officiel et d'autant plus puissante qu'elle n'aura aucune des apparences du pouvoir".


Načini koje zastupa Bakunjin u mnogome nalikuju onome što se u modernom političkom žargonu naziva «stvaranjem jezgre». Stvar je u tome da se nenametljivo «obrade» najinteligentniji i najutjecajniji pojedinci na svakome mjestu «kako bi ta organizacija što je moguće više odgovarala našim načelima. U tome je tajna čitavog našeg utjecaja». Anarhisti moraju biti kao «nevini piloti» usred narodne oluje. Oni moraju njome rukovoditi, i to ne nekakvom «vidljivom vlašću» već «diktaturom bez vanjskih znamenja, bez naslova, bez službenog prava i utoliko efikasnijom što neće imati nikakvih vanjskih obilježja vlasti».

Mais Bakounine n'ignore pas combien sa terminologie («chefs», «dictature», etc.) diffère peu de celle des adversaires de l'anarchisme et il réplique à l'avance « à quiconque prétendrait qu'une action ainsi organisée est encore un attentat à la liberté des masses, une tentative de créer une nouvelle puissance autoritaire»: Non ! L'avant-garde consciente ne doit être ni le bienfaiteur ni le chef dictatorial du peuple, mais seulement l'accoucheur aidant à son autolibération. Tout ce qu'elle peut faire, c'est de répandre dans les masses des idées correspondant à ses instincts, mais rien au-delà. Tout le reste ne doit et ne peut se faire que par le peuple lui-même. Les «autorités révolutionnaires» (Bakounine ne recule pas devant ce mot et s'en excuse en exprimant le voeu «qu'il y en ait aussi peu que possible») doivent, non pas imposer la révolution aux masses, mais la provoquer dans leur sein, non les soumettre à une organisation quelconque, mais susciter leur organisation autonome de bas en haut.


Ali Bakunjin je svjestan toga koliko se njegova terminologija («vođe», «diktatura» itd.) malo razlikuje od one kojom se služe protivnici anarhizma te unaprijed odgovara «bilo kome tko bi ustvrdio da je tako organizirano djelovanje još jedan napad na slobodu masa, pokušaj stvaranja nove autoritarne moći»: Ne! Svjesna avangarda ne smije biti ni dobročinitelj ni diktatorski vođe naroda, već samo akušer koji pomaže njegovo samooslobađanje. Jedino što ona može uraditi jest to da u masama širi ideje što odgovaraju njenim instinktima, ali ništa više od toga. Sve ostalo smije i može učiniti samo narod. «Revolucionarni autoriteti» (Bakunjin ne uzmiče pred tom riječi te se zbog nje ispričava izražavajući želju «da ih bude što je god moguće manje») moraju izazvati revoluciju u samim masama a ne da im je nameću, potaknuti njihovo samostalno organiziranje odozdo nagore, a ne podvrgavati ih bilo kakvoj organizaciji.

Comme l'explicitera, beaucoup plus tard, Rosa Luxembourg, Bakounine entrevoit que la contradiction entre la spontanéité libertaire et la nécessité de l’intervention des avant-gardes conscientes ne sera vraiment résolue que le jour où s'opérera la fusion de la science avec la classe ouvrière, où la masse devenue pleinement consciente n'aura plus besoin de «chefs», mais seulement d'«organes exécutifs» de son «action consciente». Après avoir souligné qu'il manque encore au prolétariat l'organisation et la science, l'anarchiste russe en arrive à la conclusion que l'Internationale ne pourra devenir un instrument d’émancipation «que lorsqu'elle aura fait pénétrer dans la conscience réfléchie de chacun de ses membres la science, la philosophie et la politique du socialisme».


Kao što je, mnogo kasnije, objasnila Rosa Luxemburg, Bakunjin naslućuje da će proturječnost između anarhističke spontanosti i nužnosti intervencije svjesne avangarde biti zaista riješena tek onda kad dođe do stapanja znanosti s radničkom klasom, kad masi koja će postati potpuno svjesna neće više trebati «vođe» već samo «izvršni organi» za njeno «svjesno djelovanje». Nakon što je istaknuo da proletarijatu još nedostaje organiziranosti i znanosti, ruski anarhist dolazi do zaključka da će Internacionala moći postati oruđem emancipacije «tek onda kad u svijest svakoga svoga člana ulije znanost, filozofiju i politiku socijalizma».

Mais cette synthèse, satisfaisante du point de vue théorique, est une traite tirée sur un lointain avenir. Et, en attendant que l'évolution historique permette son accomplissement, les anarchistes, tout comme les marxistes, demeureront plus ou moins prisonniers d'une contradiction. Elle déchirera la Révolution russe, tiraillée entre le pouvoir spontané des soviets et la prétention du parti bolchevique au «rôle dirigeant», comme elle se manifestera dans la Révolution espagnole, où les libertaire oscilleront entre deux pôles : celui du mouvement de masses et celui de l’élite anarchiste consciente.


No ta sinteza, koja zadovoljava s teoretskog stajališta, tek je mjenica izdana za neku daleku budućnost. A sve dok historijska evolucija ne dopusti njeno izvršenje, anarhisti će – baš kao i marksisti – ostati više-manje zarobljenici te kontradikcije. Ona će raskidati rusku revoluciju koja će se dvoumiti između spontane vlasti sovjeta i zahtjeva boljševičke partije na «vodeću ulogu», jednako kao što se kasnije ispoljila u španjolskoj revoluciji, gdje su se anarhisti kolebali između dvije krajnosti – između masovnog pokreta i pokreta svjesne anarhističke elite.
 
On se bornera à illustrer cette contradiction par deux citations :

De l'expérience de la Révolution russe, les anarchistes tireront une conclusion catégorique: la condamnation du «rôle dirigeant» du Parti. L'un d'eux, Voline, la formulera en ces termes : «L'idée maîtresse de l'anarchisme est simple : aucun parti, groupement politique ou idéologique, se plaçant au-dessus ou en dehors des masses laborieuses pour les “gouverner” ou les “guider”, ne réussira jamais à les émanciper, même s'il le désire sincèrement. L’émancipation effective ne pourrait être réalisée que par une activité directe (...) des intéressés, des travailleurs eux-mêmes, groupés, non pas sous la bannière d'un parti politique ou d'une formation idéologique, mais dans leurs propres organismes de classe (syndicats de production, comités d'usines, coopératives, etc.), sur la base d'une action concrète et d'une «auto-administration», aidés, mais non gouvernés, par les révolutionnaires oeuvrant au sein même, et non au-dessus, de la masse (...). L'idée anarchiste et la véritable révolution émancipatrice ne pourraient être réalisées par les anarchistes comme tels, mais uniquement par les vastes masses (...), les anarchistes, ou plutôt les révolutionnaires en général, n'étant appelés qu'à éclairer et à aider celles-ci dans certains cas. Si les anarchistes prétendaient pouvoir accomplir la révolution sociale en “guidant” les masses, une pareille prétention serait illusoire, comme le fut celle des bolcheviks, et pour les mêmes raisons.»


Ograničit ćemo se samo na to da tu proturječnost ilustriramo pomoću dva citata:
Iz iskustva ruske revolucije anarhisti će izvući kategorički zaključak o osudi «vodeće uloge» Partije. Jedan od njih, Voljin, formulirao je to ovako: «Osnovna misao anarhizma je jednostavna – nijedna stranka, politička ili ideološka grupacija, koja se postavlja iznad ili izvan radnih masa kako bi njima 'vladala' ili 'rukovodila', nikad neće uspjeti da ih emancipira, čak i ako ona to iskreno želi. Stvarna emancipacija moći će se ostvariti samo izravnim djelovanjem (...) zainteresiranih, samih radnih ljudi okupljenih, ne pod zastavom nekakve političke stranke ili kakve ideološke formacije, već u vlastitim klasnim organizmima (proizvodni sindikati, tvornički komiteti, zadruge itd.), na osnovi neke konkretne akcije i 'samouprave', potpomognuti ali ne i rukovođeni od strane revolucionara koji djeluju u samoj masi, a ne iznad nje (...). Anarhističku zamisao i pravu emancipatorsku revoluciju ne bi mogli ostvariti sami anarhisti, već jedino uz pomoć širokih masa (...), jer su anarhisti, ili revolucionari općenito, pozvani samo da objasne i da im pomognu u stanovitim slučajevima. Kad bi anarhisti pretendirali na to da mogu izvršiti socijalnu revoluciju time što 'vode' mase, onda bi takva pretenzija bila iluzorna, kao što je to bilo u boljševika, i to iz istih razloga.»

Cependant les anarchistes espagnols ressentiront, à leur tour, la nécessité d'organiser une minorité consciente idéologique, la Fédération Anarchiste Ibérique, au sein de leur vaste Centrale syndicale, la Confédération Nationale du Travail, afin d'y combattre les tendances réformistes de certains syndicalistes «purs», aussi bien que les manoeuvres des affidés de la «dictature du prolétariat». S'inspirant des recommandations de Bakounine, la F.A.I. s'efforcera d'éclairer plutôt que de diriger, et, aussi, la conscience libertaire relativement élevée de nombreux éléments de base de la C.N.T. l'aidera à ne pas tomber dans les excès des partis révolutionnaires «autoritaires». Toutefois, elle jouera assez médiocrement son rôle de guide, maladroite dans ses velléités de mise en tutelle des syndicats, flottante dans sa stratégie, plus riche en activistes et en démagogues qu'en révolutionnaires conséquents tant sur le plan de la théorie que sur celui de la pratique.


Međutim, i španjolski su anarhisti osjetili potrebu za organiziranjem jedne ideološki svjesne manjine, tj. Federacion Anarquista Iberica (F.A.I.), unutar njihove široke sindikalne centrale Nacionalne konfederacije rada (C.N.T.), kako bi tamo suzbijali reformističke težnje pojedinih «čistih» sindikalista kao i manevre poklonika «diktature proletarijata». Nadahnuvši se preporukama Bakunjinovim, F.A.I. više nastoji objašnjavati negoli rukovoditi, te joj stoga relativno visoka anarhistička svijest brojnih elemenata u bazi Nacionalne konfederacije rada pomaže da ne zapadne u ekscese «autoritarnih» revolucionarnih partija. Ona će svoju ulogu predvodnika ipak dosta slabo odigrati zbog svoje sputanosti u tutorstvu sindikata u kojih je strategija bila neodređena, tako da je imala više aktivista i demagoga negoli dosljednih revolucionara, i to kako na teoretskom tako i na praktičnom planu.
 
Les rapports entre la masse et la minorité consciente forment un problème dont la solution n'a pas encore été pleinement trouvée, même par les anarchistes, et sur lequel le dernier mot semble n'avoir pas été dit.


Odnosi između mase i svjesne manjine predstavljaju problem koji još uvijek nije u potpunosti riješen. Nisu ga riješili čak ni anarhisti, no o tome nije još zacijelo rečeno posljednja riječ.




Sources :
http://www.masa-hr.org/content/daniel-guerin-pitanje-naziva
http://www.masa-hr.org/content/daniel-guerin-unutarnji-bunt
http://www.masa-hr.org/content/daniel-guerin-uzasavanje-od-drzave
http://www.masa-hr.org/content/daniel-guerin-suprotstavljanje-burzoaskoj-demokraciji 
http://www.masa-hr.org/content/daniel-guerin-kritika-autoritarnog-socijalizma 
http://www.masa-hr.org/content/daniel-guerin-izvori-energije-pojedinac 
http://www.masa-hr.org/content/daniel-guerin-izvori-energije-mase